| |
|
|
Premda je pomalo divljačno, metereološki surovo i podosta hladno, Roško je Polje rijetko viđen biser nedirnute prirode i nepatvorene ljepote. Užitak je to za srce i dušu, istinski zaljubljenika u prirodu i pravi je raj za strastvene lovce. Roško Polje (Kotlina, polje i župa), smješteni su izmedu planina Midene na sjeveroistoku i Zavelima na jugozapadu. S juga se, dakle, u pravcu zapada diže Zavelim visok 1346 m, zatim livački veliki brijeg (1044m), Mošnjača (1190 m) i Debelo brdo (1140m).Na sjeveroistoku je Midena planina(1221 m) a kotlinu sa sjeverne i sjevernozapadne strane zatvara prostrana visoravan (950-1000 m visoka). Samo polje pruža se od zapada prema istoku. Otvoreno je prema Duvnu i Vinici, dugačko je oko 7,5 km ali je vrlo usko. Premda se navodnjava atmosferskim oborinama a odvodnjava ifiltracijom (voda se gubi kroz šuplju krecnjacku podlogu), polje je plodno, pogodno prije svega za stočarstvo, te uzgoj svih vrsta žitarica i kukuruza. Zbog svega toga Roško je Polje bilo vrlo naseljeno. Kad smo već kod povijesti, valja kazati da je Roško Polje jedna od najstarijih duvanjskih župa čije se ime spominje još u XVI st. Veliki ratovi XVII st. gotovo su istrijebili stanovništvo tako da je, prema zapisima biskupa Dragičevića, došlo do pripojenja župi Duvno. No, ne zadugo. Vec 1758 Roško Polje postaje ponovno samostalnom župom a katolički se puk na svoja pradjedovska ognjišta masovnije počinje vraćati početkom XVIII st. Prema pisanim dokumentima i povijesnoj gradi, najveće naselje, župa i cijeli kraj, ime su dobili po srednjovjekovnoj utvrdi Rog. Srednjovjekovni utvrdeni grad Rog, naime, spominje se prvi put još davne 1444 god. Ostaci mu se još mogu vidjeti podno Zavelima, a u blizini je i zavjetna crkvica podignuta u spomen na zatitnika župe Sv. Ivana. Burna povijest XX stolječa uvelike je izmijenila sliku i život Roškog Polja. Ratovi su odnijeli na stotine mladih života, a škrta zemlja i bezdušne komunističke vlasti natjerali su ovdašnji puk da polovinom stoljeća krene u nezapamćen egzodus. Selilu su tako rožani od Tomislavgrada i Hrvatske, preko Zapadne Evrope i Amerike, pa sve do novog Zelanda i daleke Australije. U kratkom su vremenu nekad živa i napučena sela gotovo opustjela. Kao ilustraciju iseljeničke katastrofe spomemimo samo podatak da je u župi 1962 živjelo 3085 ljudi, agodine 2000. tek njih 896. Komunistička vlast nije podržavala bilo kakav razvitak kraja, tako da je u gospodarsko-tehnološkom smislu Roško Polje sve vrijeme živjelo kao i prije stotinu godina. Egzistencijalni napredak, medutim, svom su kraju donijeli brojni “Gastarbeiteri” koji su zaradenim novcem oplemenili imanja i na pradjedovskim ognjištima sagradili velike lijepe obiteljske kuće. No, koliko god je takav odnos vlasti otežavao život žiteljima Roškog Polja, planirani izostanak gospodarsko-tehnološkog razvitka sačuvao je ljepotu i čistoću prirode. Na toj činjenici, dakle, lovačka udruga “Zavelim” gradi svoje planove za budućnost. |
|
 |
Roško Polje je naziv za malo poljce, koje je odvojeno od duvanjskog polja, ali njemu vrlo blizu i s njim povezano kroz čitavu povijest. župu i područje Roška Polja sačinjava nekoliko sela ili zaselaka: Roško Polje, Krnjin, Hambar, Kosica, Vranjače, Vojkovići, Radoši, i Zaljiće, Polje je okruženo niskim planinama: na jugu Zavelimom, Livačkim brijegom, Mošnjačom, i Debelim brdom, na sjeveru Midenom, a na sjeverozapadu prostire se visoravan visoka 950-1000 metara. Polje je dugo 7,5 km, ali je vrlo usko. Površina mu je 6,6 km². Zanimljivo je da ovoj župi pripada i nekoliko kuća iz posuškog sela (i župe) Zagorje: Gašpari na lijepom vrelu i vodopadu žukovice.
|
U posljednje vrijeme sva roškopoljska naselja obilježena su strahovitim iseljavanjem, tako da je danas ova župa jedna od najraseljenijih. Na području današnje župe živjeli su već drevni Iliri, a nakon njih i Rimljani. Osobito pak značajno Roško Polje postaje u srednjem vijeku, kada zbog svoje snažne utvrde Roga (po čemu je i dobilo ime) postaje glavnim gradom župe Duvno. U Rogu stoluju najkasnije od početka 15 stoljeća duvanjski gospodari iz plemićke obitelji Semkovića. Nakon dolaska Turaka zbog istog strateškog položaja Roga i oni ovdje imaju vrlo važno uporište.Tu se 1519. nalazi jedna turska vojna posada, kojoj je na čelu stajao dizdar.
Početkom 18. stoleća tu će biti osnovana i Roška kapetanija (oko 1706-1711.) U crkvenom pogledu potpuno je izvjesno da je Roško Polje još prije dolaska Turaka bilo katolička župa, makar o tome nemamo sačuvanih povijesnih izvora. No najbolji svjedok da je tomu bilo tako jest stara crkva S, Ivna Krstitelja, koja je preživjela turska razaranja iz prvih stoljeća okupacije. Bila je sačuvana i u dobrom dijelu 17. stoljeća, kako to bilježe makarski biskupi koji su tim krajem prolazili za svojih pastoralnih pohoda. Konačno biskup Lišnjić opisuje crkvu kao srušenu, tvrdeći da da su je srušili Turči (prije 1670.). No i nakon toga na oltaru polusrušene crkve biskupi će slaviti svete mise i obavljati druge vjerske obrede. Roško Polje se i u nekim izvješćima s početka 17. stoljeća (Bartol Kačić) spominje kao jedna od dviju katoličkih župa na području Duvna. Vrlo je važno spomenuti da se zbog političkog položaja Roška Polja, kao „glavnog grada“ na duvanjskom području, neko vrijeme čak i sama Duvanjska biskupija u službenim crkvenim dokumentima naziva Roškom biskupijom. No biskupi koji su imenovani roškim biskupima nikada se nisu pojavili u svojoj biskupiji, pa ovaj naslov možemo shvatiti samo kao formalni, a nikako ne kao i stvarni. Već prije sredine 17. stoljeća Roško Polje gubi svoje značenje kao sjedište jedne od duvanjskih župa (kroz to je vrijeme sjedište duvanjske župe bilo u Lipi, Kongori, Mandinu Selu, Brišniku, Bukovici), da bi konačno godine 1758 bila uspostavljena samostalna župa Roško Polje u koju je uključena i Vinica. Najvjerovatniji razlog za odcjepljenje Roška Polja leži u tome što je to područje redovito kroz tursko razdoblje bilo najnapučenije u odnosu na čitavi duvanjski kraj. Nakon gotovo 130 godina zajedničkog hoda, od Roška Polja će se odcijepiti nova župa Vinica (1886). Od tada do danas župa je u svojim sadašnjim granicama, kakve su naprijed navedene.
|
O prvim desetlječima samostalne župe Roško Polje (od 1758) sačuvano je vrlo malo povijesnih svjedočanstava. Sigurno je jedino da su roški župniči vec tada imali svoju malu slamnatu župnu kuču. Prema jednom podatku fra Petra Bakule o požaru u kojem su izgorjele župne matične knjige (one su u Bakulino vrijeme postojale sačuvane počev od g. 1773.), možemo zaključiti da je ta slamnata kuča izgorjela upravo te 1773 godine. Ta je kuča bila izgradena na mjestu današnje župne kuče, na zemljištu koje je franjevčima darovala katolicka obitelj Višič. Potom je začijelo bila izgradena nova strijata kuča, o kojoj medutim u dokumentima nama nikakva spomena.
|
 |
Bakula je zapisao samo to da je godine 1928 solidnu kuču sagradio mnp. Tadija čalič, svjetovni svečenik kojemu je uprava župe bila povjerena od franjevackog samostana u Sutjesči, jer je župa Roško Polje (za razliku od čitavog Duvna) bila povjerena sutješkom distriktu
Ta treča po redu župna kuča u Roškom Polju (jer su valjda, župniči negdje stanovali i izmedu 1773 i 1828.) iz 1828 godine doista je bila solidno izgradena, ali je ipak zbog teških prilika več krajem 19. stolječa bila gotovo ruševina. Tako je župnik fra Andrija Knezovič godine 1880 potpuno obnovio na istome mjestu i na istim temeljima. Takva če služiti roškim župničima kroz sljedečih gotovo 100 godina.Tek godine 1970 ta če kuča biti porušena da bi tu bio podignut novi, lijepi, prostrani i udobni župski stan. Nova je kuča bila dovršena 1974 godine za župnikovanja fra Rade Dragičeviča. Radovi su obavljeni dosta kvalitetno i kuča zadovoljava sve župne i i župničke potrebe. Prije toga 1966 godine fra Alojzije Sesar izgradio je odmah ispod župne kuče jednu novu kuču koja služi kao vjeronaučna dvorana. Fra Petar Bakula bilježi da su u njegovo vrijeme u župi postojale dvije črkve: jedna u Rošku Polju, a druga u Vinici. Obadvije su izgradene 1858 godine ponajviše zalaganjem tadašnjeg župnika fra Petra Kordiča. Črkva u Rošku Polju bila je duga 16 a široka 8 lakata (oko 12 i 6 metara). Ne treba naravno ni pomišljati da je ta črkva sličila današnjim suvremenim črkvama: bila je vrlo mala i pokrivena slamom.Svojoj je svrsi služila kroz više od 60 godina: tada če biti porušena. |
|
Uz nju je vezana jedna zanimljivost. Župnik fra Petar nabavio je 1858 godine za črkvu jedno zvono, prvo ili jedno medu prvima u citavoj Herčegovini.To zvono, iako je bilo teško svega 9 kg, imalo je i veliku simboliku: ono je najavljivalo dolazak boljih vremena i oslobodenja od Turaka. Stoga su domači i okolni Turči bili ogorčeni što to zvono zvoni kako bilježi fra Petar Bakula. “U ono je doba kod Turaka bila uobičajna riječ:`Znaj Vlaše, da ovdje zvono ne zvoni". Drugo mnogo veče zvono nabavio je fra Bono Šaric 1902-1904). Ono je 1905 godine za župnika fra Metoda Miletiča bilo postavljeno na drveni zvonik, koji se nalazio na pročelju črkve.
|
Od te stare slamnate črkve fra Petra Kordiča te zvonika fra Bone Šariča do danas su ostale sačuvane barem fotografije. Najstarije zvono u Herčegovini, koje je prozvonilo 1858 sačuvano je do danas. Buduči da je stara strijata črkviča doista bila nedostojna da se u njoj obavlja služba božja, a bila je več i oronula, župnik fra Andeo Glavaš odlučio je sa župljanima sagraditi novu črkvu. |
Črkva je sagradena 1924 godine od lijepo klesanih kamenih blokova. Iste je godine črkva bila zatvorena i pokrivena. Iste te godine fra Andeo je sa župljanima izgradio i skladnu črkvicu u Vojkovicima, takoder od kamenih klesanih blokova, koja za tu svrhu služi do danas. Župnu pak črkvu u Rošku Polju uredivao je župnik fra Šimo Ancič u razdoblju od 1928 do 1938 godine: uredio je unutrašnjost (strop je oslikao livanjski slikar Vlado Markovič), popločao črkvu miljevim pločama, nabavio novo zvono teško 281 kg (fra Bonino je tijekom prvog svjetskog rata bilo oduzeto i preliveno za topovsku hranu) kupio lijepi kameni oltar u Splitu. Kako je medutim i ta črkva kao i ona slamnata prije nje imala samo vanjski drveni zvonik, to su župljani sa župnikom fra Alojzijem Sesarom odlučili izgraditi betonski veličajan zvonik. Ta je ideja ostvarena 1966 godine. Zvonik e izgraden uz desnu stranu na pročelju črkve. S njega zvono odzvanja Roškim Poljem sve do danas.
|
 |
Medutim črkva uz koju je zvonik izgraden više ne postoji. Buduči da je u to vrijeme župa narasla do največeg broja župljana u povijesti, črkva je postala premalena za toliki puk. Kako je črkva tijekom drugog svjetskog rata bila stradala i zbog nemogucnosti da se u poratnom razdoblju barem prekrije razrušeni krov, stalno je vlažila i postojala sve trošnijom. Iako je krovna konstrukčija mijenjana dva puta u kratkom razdoblju (1954 i 1960), ipak to nije moglo zaustaviti propadanje črkve. Uza sve to, za imovnu možupljana, koja je tih godina započela snažno rasti, črkviča je bila vrlo neugledna. |
|
Pripremne radove za novu, veču i ljepšu črkvu započeo je fra Rade Dragičevič 1974 godine po dovršetku nove župne kuče. U tu je svrhu miniranjem uklonjena kamena litiča iznad črkve te je izvezeno oko 1000 m² zemljišta. Radovi na samoj črkvi otpočeli su sredinom 1979g odine. No župnik fra Ante Ivankovič več je na Novu godinu 1978 najavio početak izgradnje nove črkve. S rušenjem stare črkve započelo se 25 svibnja 1979 godine. Lijepi su kameni blokovi stare črkve sačuvani: poslije če biti iskorišteni za bočne zidove nove črkve. Projekt nove črkve izradio je fra Pijo Nuič, hercegovački franjevač i arhitekt.
|
Širina črkve je 15,5 m, a dužina 28,5 m. Betonske i kamene radove obavili su zidari iz Prološča. U 1980 godini postavljeni su prozori i električna instalačija te toplinska žbuka. U pod je ugradeno grijanje, a prekriveno je posuškim kamenim pločama. Iste godine podignuta je i krovna konstrukcija te na nju postavljen bakreni krov, a iznutra je obložena drvetom. Potom su postavljena drvena vrata na črkvu, a onda i lijepe drvene klupe. Godine 1981 proradilo je i podn o čentralno grijanje. Naredne godine postavljeno je i ozvučenje. Poljepšavanje unutar črkve kao i dvoriš ta oko nje nastavljeno je u sljedečim godinama. Dvorište je tako ogradeno kamenim zidom, ureden je lijepi travnjak sa zimzelenim stablima te iskopana čatrnja za zalijevanje travnjaka i sadniča. Takoder je asfaltiran prilazni put do do črkve i izgradeno je parkiralište u blizini župne kuče. Uljepšavanje unutrašnjosti črlkve dovršeno je 1986 godine. Naime liturgijski predmeti u črkvi načinjeni su prema predloščima drevnih spomenika iz ranohrvatske romantike. Idejni tvorač toga pothvata bila je umjetniča Alojzija Ulman, koja je sama izradila makete oltara, svetohraništa, ambona, sjedala i krstioniče. Veliki drveni križ i križni put izradili su supružniči Karolina i Petar Miklušič. |
Na spomeniku se nalazi hrvatski grb, imena 37
poginulih vojkovljana za hrvatsku slobodu.
Uklesana su na spomenik i ova dva teksta.
20 Srpnja 2002 fra Vinko Kurevija blagoslovio je spomenik
kojeg su vojkovljani podigli u čast svojim poginulima
u drugom svjetskom ratu.
|
 |
"jer su bili Hrvati, jer su voljeli Hrvatsku,
jer su žudili za slobodom, umrli su i vječno žive,
jer smrt ništa ne može onima koji život svoj dadnu za
brata svog, za Boga obitelj i dom.
Za narod svoj i Domovinu"
"U znak sječanja na žrtve terora
prode pola stolječa, ne
saznadosmo za vaše grobove,
zasigurno nečomo nikada
ni saznati. Kučnu tren slobode
da vam vaša
bližnja i daljna
rodbina sagradi spomen obilježja
na vašoj rodnoj grudi zemlje.
Vojkoviči,
20.07.2002. Župa Roško Polje"
|
 |
|
Na mjestu najstarije črkve u Rošku Polju, one Svetog Ive na groblju ispod Zavelima izgradena je još 1913 godine nova črkvica za župnikovanja fra Venčela Bašica. Nalazila se u groblju na mjestu drevne črkve , ali više nije služila kao župna nego samo kao zavjetna. I ona je bila od kamenih klesanih blokova.
No vremenom je postala vrlo neugledna i ruševna pa je srušena, a na istom je mjestu izgradena skladna crkviča prema načrtu fra Pija Nuica. Črkvica je betonska, vrlo je svijetla i ugledna za oko. Sagradena je 1974 godine.
|
 |
Sada konačno župa ima dovoljno lijepih i prostranih črkava, kakvih nije imala nikada u svojoj povijesti. Nažalost, sve ih manje ima tko posječivati, jer je iz ove župe otišao u svijet veliki iseljenički val uglavnom mladih i zdravih ljudi i čitavih obitelji.Več je spomenuto da je upravo Roško Polje tijekom čitavog turskog razdoblja bilo daleko najnapučenije mjesto u duvanjskom kraju. Najvjerovatnije je uzrok tome bila nepristupačnost i zabačenost mjesta a mogučnost i snošljivost muslimanskog gospodara Roga prema katoličkom pučanstvu. Vjerovatno je da početkom 18 stolječa nakon velikog bijega katolika preko Turske graniče u Dalmačiju, u Rošku Polju nije bilo nikoga, je bilo ostalo samo nekoliko katoličkih obitelji. Ipak, prema prvome sačuvanom popisu pučanstva (biskupa Dragicevica) iz 1741 godine Roško Polje je najnapučenije: u 41 obiteljskoj zadrugi živi čak 461 žitelj. To znači da je po jednoj obitelji bio prosjek više od 11 članova. Prema novom popisu pučanstva (Biskupa Bogdanovica) iz 1768 godine opet je Roško Polje neusporedivo najnaseljenije duvanjsko mjesto: u 57 katoličkih kuca živjelo je žitelja. Upravo je tako veliki broj žitelja uzrokom da se 1758 Roško Polje odčijepilo od župe Duvno i s Viničom postalo samostalnom župom. U oba sela tadašnje župe Roško Polje živjelo je te 1768 godine 1127 žitelja. |
|
Biskup Miletič u svom izvješču 1813 piše kako kako u Rošku Polju živi 736 žitelja te u Viniči još toliko što znači u čitavoj tadašnjoj župi ukupno 1472. Za godine 1844 podatke je prikupio tadašnji roški župnik fra Dominik Brkič. Nabraja dva sela: Roško Polje (55 kuča sa 469 žitelja) i Vojkoviče (30kuča sa 186 žitelja). Ukupno na području današnje župe živjelo je tada 655 žitelja u 85 kuča. Petnaestak godina potom u samom Rošku Polju živjela su 904 žitelja. Godine 1882 u župi je živjelo 1108 župljana dok je u Viniči bilo još dodatnih 952 župljana.. Na području župe u to vrijeme živjela je jedna jedina muslimanska obitelj.
|
Viniča se odvaja od Roška polja 1885, te je nakon nekoliko godina župa brojila 1525 žitelja. Godine 1903 u župi su bile 204 katoličke obitelji; župljana 1777 od čega muških osoba 919 te ženskih 858, bračnih parova 335, brakova bez dječe 5, udovača 49, udoviča 41, pismenih 37. U sljedečih dvadesetak godina unatoč strašnom ratu 1914-1918 broj se žitelja naglo povečao. Tako je brj žitelja 1917 godine iznosio 2174. Broj župljana je rastao iz godine u godinu da bi največi broj dostigao 1962 čak 3085 župljna. Vrlo zanimljiv popis napravio je fra Mutimir čorič 1944 godine. U njemu donosi prečizne podatke ne samo o pučanstvu nego i o mnogim drugim pokazateljima. Taj popis ovdje prenosimo u najgrubljim črtama. Fra Mutimir nabraja u župi sedam sela sa čak 21 zaseokom u kojima živi 68 prezimena. U župi žive isključivo katoliči: 2960 žitelja u 437 kučanstava. Evo bližih podataka:Biskup Miletič u svom izvješču 1813 piše kako kako u Rošku Polju živi 736 žitelja te u Viniči još toliko što znači u čitavoj tadašnjoj župi ukupno 1472. Za godine 1844 podatke je prikupio tadašnji roški župnik fra Dominik Brkič. Nabraja dva sela: Roško Polje (55 kuca sa 469 žitelja) i Vojkoviče (30 kuča sa 186 žitelja). Ukupno na području današnje župe živjelo je tada 655 žitelja u 85 kuča. Petnaestak godina potom u samom Rošku Polju živjela su 904 žitelja. Godine 1882 u župi je živjelo 1108 župljana dok je u Viniči bilo još dodatnih 952 župljana.. Na području župe u to vrijeme živjela je jedna jedina muslimanska obitelj. Viniča se odvaja od Roška polja 1885, te je nakon nekoliko godina župa brojila 1525 žitelja. Godine 1903 u župi su bile 204 katoličke obitelji; župljana 1777 od čega muških osoba 919 te ženskih 858, bračnih parova 335, brakova bez dječe 5, udovača 49, udoviča 41, pismenih 37. |
U sljedečih dvadesetak godina unatoč strašnom ratu 1914-1918 broj se žitelja naglo povečao.Tako je brj žitelja 1917 godine iznosio 2174. Broj župljana je rastao iz godine u godinu da bi največi broj dostigao 1962 čak 3085 župljna. Vrlo zanimljiv popis napravio je fra Mutimir Čoric 1944 godine. U njemu donosi prečizne podatke ne samo o pučanstvu nego i o mnogim drugim pokazateljima. Taj popis ovdje prenosimo u najgrubljim črtama. Fra Mutimir nabraja u župi sedam sela sa čak 21 zaseokom u kojima živi 68 prezimena. U župi žive isključivo katoliči: 2960 žitelja u 437 kučanstava. Evo bližih podataka:
| selo |
kuća |
žitelja |
nazočni |
nepismeni |
| Vojkoviči |
81 |
617 |
545 |
545 |
| Radoši |
31 |
185 |
165 |
145 |
| Hambar |
76 |
543 |
449 |
418 |
| Roško Polje |
146 |
936 |
700 |
660 |
| Zaljuče |
31 |
193 |
144 |
135 |
| Krnjin |
48 |
317 |
214 |
206 |
| Vranjače |
24 |
169 |
134 |
151 |
| Ukupno |
437 |
2960 |
2351 |
2260 |
|
Od nenazočnih u selu, 236 su bili vojniči (gotovo 10% pučanstva, dok ih je samo 16 radilo u državnim službama. U srednjim i višim školama bilo je tek 6 osoba (neki od njih na bogosloviji), dok su iz župe bila trojiča živučih svečenika. Veliki je broj sakatih osoba, čak 56, ali osobito zabrinjava broj nepismenih 2260 ili 76%. Na području župe seljači su držali 301 konja, 1113 krava, 5573 ovče te 906 koza i 180 svinja. Kuča i štala bilo je 778, 337 ih je bilo prekriveno črijepom ili pločama, 5 eternitom, a 436 slamom.
Na području čitave župe bilo je ukupno 528 vočaka. No isto tako upravo brojke neumoljivo govore o velikom padu broja žitelja u ovoj župi. Iseljavanje počinje več krajem 1960-ih godina, a snažno se nastavlja tijekom 1970-ih i pogotovo 1980-ih.
Danas je župa stara preumorna od teške proslosti, samo stariji i nemočni. Tako se župa za samo desetak godina smanjila za više od tisucu župljana. Godine 1975 župa je imala 2080 clanova, desetak godina kasnije 1987 u zupi je bilo 1769 žitelja. Te godine broj rodenih i umrlih bio je jednak: po 22.
Prema najnovijem popisu iz siječnja 1999 godine u župi ima 1519 župljana u 272 obitelji. Medutim od toga broja trajno u župi boravi tek 827 žitelja, dok ih je u inozemstvu 692 za koje se barem pretpostavlja da če se jednom vratiti u župu. Evo detaljnog izvjesča prema zaseočima.
|
 |
| selo |
obitelji |
žitelja |
muških |
ženskih |
inozemstvo |
| Krnjin |
26 |
76 |
39 |
37 |
110 |
| Vranjaèe |
5 |
8 |
3 |
5 |
2 |
| Zaljuče |
9 |
23 |
12 |
11 |
18 |
| Kosiča |
37 |
132 |
63 |
69 |
99 |
| Hambar 1 |
36 |
107 |
50 |
57 |
111 |
| Hambar 2 |
31 |
129 |
55 |
74 |
63 |
| Pavloviči |
6 |
22 |
112 |
10 |
21 |
| Radoši |
28 |
77 |
28 |
49 |
66 |
| R.Polje |
41 |
137 |
65 |
72 |
96 |
| Vojkovièi |
49 |
109 |
45 |
64 |
74 |
| Žukoviče |
4 |
7 |
3 |
4 |
32 |
| SVEGA |
272 |
827 |
375 |
452 |
692 |
|
|
Zbog več spomenutog problema sa župnim matičama, od kojih su neke uništene, dijelom uništene ili pak teško dostupne, potpune podatke o broju krštenih, umrlih i vjenčanih možemo pratiti tek od 1918 godine. Pa ipak na temelju nekih nagorenih matiča može se zaključiti barem približna brojka krštenih ili umrlih u odredenim vremenskim razmačima. Ponajprije na temelju kopije Matiče krstenih 1763 - 1776 uspjeli smo s približnom tocnošču dobiti broj krštenih za svaku godinu. Tako je 1763 godine kršteno 12 dječe. 1764 30, 1765 48 itd. U razdoblju od 1763 do 1776 kršteno je ukupno 710 dječe.
Kopija Matiče umrlih 1758-1809 kaže kako su u tih prvih 50-ak godina u župi ukupno preminule 7792 osobe. Prema kopiji nagorjele Matiče umrlih 1835-1900 proizilazi da je u tih 75 godina života preminulo 1038 osoba, sto znači da je u župi godisnje umiralo u prosjeku oko 15 osoba. |
Prema sačuvanoj kopiji Matice vjenčanih 1809-1838 vjenčano je 408 parova, sto znači oko 13 svake godine. Nažalost ovi sačuvani podatči nisu valjani svjedoči starosti župe Roško Polje, jer podatke u čjelini sačuvane imamo tek od 1918 godine. Od tada do danas najviše dječe u jednoj godini rodeno je 1926, njih 127. A u poratnom razdoblju od 1953 tada je rodeno i kršteno 112 dječe. Drastični pad broja rodenih u župi započinje od početka 1980-i godina, da bi godine 1993 dosegao najnizu tocku; te je godine rodeno tek 9 dječe, najmanje u povijesti župe. Naviše župljana umrlo je tijekom drugog svjetskog rata ( od kojih je veliki dio pobijen tijekom rata i poraca od komunistickih zlikovaca). Tako je 943 godine u župnoj Matici umrlih ubilježeno 107 osoba, 1945 103 osobe, a da su svi pobijeni upisani, brojka bi bila mnogo veča. Najmanje župljana preminulo je 196 godine samo 13. Prirodni prirast bio je izrazito visok u dva poratna desetljeca, a vrhunac je dosegnuo 1954 godine tada je u župi bilo 79 više rodenih nego umrlih. Sličan je prirast bio i 1960 dok je 1953 kao i predratne 1926 iznosio 77. Najmanji je prirast bio ratne 1943,: umrlih i pobijenih te je godine bilo za 53 vise od rodenih. A u neratnim godinama najniži je bio 1993,: 18. Inače je tragičan podatak da od 1987 do danas ni u jednoj godini prirast nije bio pozitivan. Najviše je vjenčanih, kao i u svim drugim župama bilo poslije prvog svjetskog rata: 45 parova. Tome se broju primakla poratna 1965 godina, vjenčana su 44 para. Ratne 1945 vjenčano je samo 5 parova, a rekord je potukla 1996 godina kada su vjenčana samo 4 para. Iz ovoga se vidi kako je iznimno veliki broj rodenih bio u predratnim desetlječima (1918-1940), kada je za deset godina radano više od 1000 dječe. Veliki je broj rodenih u desetlječu 1951-190, a onda se počinje smanjivati, da bi u našim danima doživio tragediju: u desetlječu 1981-1990 rodeno je gotovo 4 puta manje dječe nego 1931-1940. U zadnjem desetlječu prošlog stoječa i tisuclječa ta če se brojka umanjiti dvostruko. Prirast je največi u desetlječu 1951-1960, što je posljediča velikog nataliteta, ali jos više smanjene mortalitetne stope. Prirast 1981-1990 je gotovo 8 puta manji od onoga 1951 - 1960. A što tek reči za posljednje desetlječe, kada je prirast 74. Sve ove brojke su uzrokovane negativnim promjenama u župi, nastale nezaustavljivim iseljavanjem pučanstva.
|
Tako vidimo da je 1940 rodeno na tisuču žitelja gotovo 40 dječe dok je 1998 rodeno tek 8 dječe. Zanimljivo da u župi stopa smrtnosti raste zbog sve veče starosti župe, dok je prirast 1940 iznosio 27% 1998 pao je na -6%.
Župniči župe Roško Polje
| Fra Rafael iz Vareša |
1763-1764 |
Fra Metod Miletič |
1904-1905 |
| Fra Franjo Bladič |
1764-1765 |
Frau Marko Barbarič |
1905-1906 |
| Fra Bono Maricevičiz Haljiniča |
1765-1767 |
Fra Veselko Milas |
1909-1912 |
| Fra Ivan Mijič iz Vareša |
1767-1768 |
Fra Venčel Bašič |
1912-1914 |
| Fra Ivan Ilič |
oko 1768 |
Fra Pio Knezovič-Bago |
1914-1915 |
| Fra Ante Tustonjič |
kapelan za viniču |
Fra Blaz Jerkovič |
1915-1916 |
| Fra Šimun Pilipovič |
1768-1771 |
Fra Žarko Pehar |
1916-1920 |
| Fra Stjepan Batvič |
1771-1776 |
Fra Ciril Ivankovič |
1920-1921 |
| Don Grgo Nevistič |
oko 1776 |
Fra Andeo Glavas |
1921-1926 |
| Fra Petar Maroevič |
1790-1791 |
Fra Rafo Prusina |
1926-1928 |
| Fra Bonaventura Kmetovič |
do 1805 |
Fra Šimo Ančič |
1928-1943 |
| Don Tadija Calič |
oko 1828 |
Fra Mutimir Corič |
1943-1948 |
| Fra Juko Dilber |
1840-1842 |
Fra Inocent Penavič |
1951-1955 |
| Fra Ilija Janjič |
1842-1843 |
Fra Rade Granič |
1955-1958 |
| Fra Dominik Brkič |
1843-1848 |
Fra Alojzije Sesar |
1958-1967 |
| Fra Grgo Dragičevič |
1848-1854 |
Fra Rade Dragičevič |
1967-1977 |
| Fra Petar Kordič |
1854-1859 |
Fra Ante Ivankovič |
1977-1984 |
| Fra Mate Corič |
1859-1864 |
Fra Marko Dragicevič Ml. |
1984-1989 |
| Fra Ilija Zelenika |
1864-1866 |
Fra Jozo Jolič |
1989-2000 |
| Fra Stjepan Naletilič |
1866-1871 |
Fra Mladen Sesar |
2000-2001 |
| Fra Ante Luburič |
1871-1880 |
Fra Vinko Kurevija |
2001- |
| Fra Andrija Knezovič |
1880-1887 |
|
|
| Fra Ante Karacič |
1887-1891 |
|
|
| Fra Metod Miletič |
1891-1902 |
|
|
| Fra Bono Šarič |
1902-1904 |
|
|
|
| Podaci uzeti iz knjige Duvno kroz stolječa od Roberta Joliča. |
IDI NA VRH |
|
|
|
|
