PED "ZAVELIM" - Roško Polje
PED "ZAVELIM" - Roško Polje

Vinkov kutak

EKSKLUZIVNO: DELMATSKI ''MACHU PICCHU'' KOD ROŠKOG POLJA - PRAPOVIJESNI MEGALOPOLIS NA 1170 m - IZVORNI DELMINIJ ILI DELMION; Possible Illyrian city Delminium is hidding on the prehistoric large city in Rosko polje near Tomislavgrad

 

ZGUBLJENI ILIRSKI GRAD DELMATA NA PLANINI ZAVELIM (MOŠNJAČA) - NEVJEROJATAN ILIRSKI MEGALOPOLIS;

Delmion-Dalmion-Delminij-Delminijum; najmoćniji Ilirski grad između Neretve i Cetine;

Na području današnjeg zapadnog Balkana, kao i u dijelovima Slovenije, ali isto tako i na pojedinim područjima južne Italije tijekom mlađeg razdoblja prapovijesti živjeli su narodi svima poznatiji pod nazivom Iliri. Ono što krasi narod Ilira na ovom prostoru, a posebno na prostoru istočnojadranske obale, te u njenom krškom zaleđu tj.Dinaridima, jest njihova brojna graditeljska ostavština kamenih utvrda, zidina, gomila, a posebice tzv. gradina. Ogroman, pa i ustvari nesaglediv broj ovih prapovijesnih kamenih građevina, obuhvaćajući sve materijalne pokretne nalaze sa ovih mjesta, vrlo čvrsto sugerira, da ovi naši drevni preci nisu bili nikakva 'primitivna' plemena kako to poneki arheolozi misle, već je ustvari riječ o pravoj pravcatoj drevnoj civilizaciji koja se sve više razotkriva kao takva. A vrlo bitni i neporecivi segmenti koji također sugeriraju jednu svojstvenu civilizaciju prapovijesnog naroda na ovim prostorima jest postojanje pravih prapovijesnih - ilirskih gradova, nekadašnjih drevnih središta pojedinih ilirskih etniciteta i rodovskih zajednica. Upravo neporecivost postojanja ovih ilirskih gradova pokazuju brojni antički, kao i srednjovjekovni zapisi među kojima se posebice ističu zapisi rimskih  i grčkih povijesničara vezano za poznate tzv.Ilirske ratove u kojima su Rimljani više od 200 godina ratovali protiv Ilira upravo na ovim prostorima. Tako na širem prostoru istočno-jadranske obale i zaleđa od Istre na sjeveru do Crne Gore na jugu postoji nekolicina istinskih pravih ilirskih gradova i danas očuvanih, koji su bili vrlo važni, veliki i moćni centri tijekom prapovijesnog perioda. Na području Istre to su Nezakcij, gradine Monkodonja i Kunci, na području sjeverne i srednje Dalmacije to su Aserija, Nedinum, Promona, Salona, Andetrij, Issa i Pharos, na području južne Dalmacije to su Arbona (Narona?) i Korkyra, dok su u današnjoj Hercegovini poznati ilirski gradovi Daorson i Delminij. No, ono što je najzanimljivije gledajući sve ove navedene gradove jest to da je upravo ovaj posljednji navedeni ilirski grad - grad Delminij bio jedini i najveći simbol otpora čitavog tadašnjeg ilirskog stanovništva današnje Dalmacije i zapadne Hercegovine prema Rimu i moćnoj imperatorsko-okupatorskoj rimskoj vojsci. Glavni nosioci tog otpora bili su naravno Iliri Delmati koji su tijekom prapovijesti naseljavali područje današnjih krških polja Glamočkog, Livanjskog, Sinjskog, Duvanjskog, Posuškog, Rakitskog, kao i područja oko Drniša, Imotskog, Kupresa, Šuice, Trilja i drugih mjesta ovog dijela jadranskog zaleđa. Odnosno, može se kazati kako su Delmati u vremenu svoje najveće moći, u periodu od 3 - 1 st.pr.Kr., vladali čitavim područjem između rijeka Neretve i Krke. Kao što je prethodno navedeno, ipak najveći simbol sveg ilirskog prostora, pa i čitave Ilirije, i Ilira, i to onih istinskih domoljubnih ili rodoljubnih Ilira koji se nisu prodali niti izdali, a posebice se nisu predali rimskoj demoniji i rimskoj čizmi, jest čuveni grad Delmion, ili po nekima Delminij, Dalmion, Delminijum. Ovaj grad, glavni grad svih Delmata, rimljanima je na sami spomen njegova imena utjerivao ogroman strah u kosti, budući da je riječ o ilirskom gradu koji je među svima, do danas poznatima na širokom prostoru od Istre do Albanije, slovio kao najneosvojiviji veliki utvrđeni grad na vrlo visokom položaju. Ono što se danas definitivno može reći, i to suprotno nekim smatranjima, jest to da po pitanju točnog mjesta gdje se nalazio čuveni grad Delminij, vlada nesuglasje među istraživačima, povijesničarima i arheolozima. Vrlo je zanimljivo da gotovo svi ovi istraživači koji 'misle' da 'stoposto' znaju gdje se nalaze ostaci pravog Delmiona - svoje mišljenje temelje ponajviše na subjektivnoj filozofiji bilo svojoj, bilo na isto tako subjektivnoj filozofiji nekih ranijih istraživača od vremena Austrougarske pa do danas. No, danas se jedino sa gotovo stopostotnom sigurnošću može zaključiti da se; točni položaj glavnog delmatskog grada Delminija ili Delmiona još uvijek ne zna. U okviru svih ovakvih pokušaja 'pronalaženja' ovog čuvenog grada vrijedi spomenuti da nekolicina istraživača misli da se on nalazi na današnjem brdu Lib kod Borčana istočno od Tomislavgrada, neki misle pak da se grad nalazi iznad današnjeg naselja Tomislavgrad na brdu Kologaj ili Gaj, neki misle da je na padinama Tušnice iznad Prisoja, pojedini ga smještaju na Kamešnicu kod Livna, neki pak uvjereno misle da se nalazi na području današnjeg grada Imotski, a neki su ga smjestili i kod Trilja. Osim ovih 'potencijalnih' lokacija Delminija ima ih još, što sveukupno i neporecivo govori o još uvijek vladajućem ogromnom upitniku i neriješenoj zagonetki po pitanju gdje se ustvari nalazi 'pravi' Delmion. U okviru ove velike arheološke zagonetke autor ovog teksta, zajedno s još par kolega ljubitelja drevne povijesti, krenuvši u pokušaj pronalaska mogućeg pravog Delminija, i to bazirajući se isključivo na neporecivim antičkim zapisima o ovom gradu, te na realnoj situaciji na terenu, a ne na dosadašnjim mišljenjima bilo kojeg arheologa ili povijesničara, razotkrio je nevjerojatnu prapovijesnu gradinu, dosada, ne samo javnosti i struci, potpuno nepoznatu, već posve neistraženu i neregistriranu gradinu, koja svojim gabaritima, izgledom i položajem, u potpunosti odgovara antičkim zapisima o Delminiju ili Delmionu. Stoga se u nastavku teksta radi o ekskluzivnoj objavi i predstavljanju mogućeg pravog ilirskog grada Delminija - velike ilirske gradine - ilirskog megalopolisa na planini Mošnjači kod sela Roško polje južno od Tomislavgrada. A o koliko i kakvo - moćnom prapovijesnom lokalitetu se radi, govori i to da nije samo riječ o potencijalnom izvornom Delminiju, već i, da se radi o jednoj od najvećih prapovijesnih gradina s desne strane Neretve tj.na čitavom širem prostoru zapadne Hercegovine i Dalmatinskog zaleđa.  

Raniji antički zapisi o predrimskom (ilirskom) Delminiju; 

U pogledu Delmata i Delminija važno je reći kako su u antičkim spisima i zapisima puno više spominjaniji sami Delmati, dok se grad Delminij spominje tek u vrlo malo, odnosno u svega par antičkih zapisa, dok se puno češće navodi u srednjovjekovnim tekstovima. No, iako su najstariji -antički zapisi rijetki, oni, svima onima koji žele shvatiti ili istražiti gdje se točno nalazi pravi predrimski Delminij, trebaju pa i moraju biti osnovni i temeljni argument svakog daljnjeg pokušaja objašnjavanja njegove lokacije jer osim što se radi o najranijim originalnim navodima, radi se o neosporivim zapisima tj. neosporivim činjenicama karakteristika samog grada, za razliku od gotovo svih kasnijih srednjovjekovnih i još mlađih navoda kako na starim kartama, tako i u još mlađim radovima koji su itekako vrlo prijeporni. Među temeljne i izvorne antičke navode spadaju slijedeći opisi; u poznatog grčkog geografa Strabona zapisano je da je Delmion polje na kojem pasu ovce, rimski povijesničar Apijan daje pak konkretniji i iznimno vrijedni zapis da je Delmion čvrsti grad na visokom položaju, a u kontekstu samog grada još vrijedniji zapis daje već spomenuti Strabon u svojoj rečenici da je 'Delmion megale-polis' - odnosno veliki grad ili megalopolis, te kao vrlo bitni, a možda i najbitniji zapisi antičkog vremena o Delmionu su oni unutar Apijanovih i Florovih izvještaja sa pohoda rimske vojske na Delmate i njihov glavni centar pri čemu je zapisano da je tijekom drugog pohoda konzula G.Marcija Figula iz Narone prema centru Delmata 156 god.pr.Kr., njihovo glavno i utvrđeno središte Delminij poradi svoje (velike) visine konzul nije moglo osvojiti ni ratnim spravama, pri čemu je nakon toga osvojio brojna okolna manja mjesta tj.manje delmatske gradove, da bi se po povratku opet upustio u osvajanje Delminija pri čemu je veliki dio utvrde (grada) spalio gorućim strijelama te 'ga skoro unuštio, no ipak ga nije osvojio te se morao sa svojom vojskom vratiti natrag u Naronu, a krajnje i 'konačno' osvajanje Delminija prema Strabonovom zapisu tek iduću godinu poslije (155 pr.Kr.) načinio je konzul P. Kornelije Scipio Nazika istom ratnom tehnikom pri čemu je veliki broj stanovništva odveo u ropstvo pri čemu je okolno polje pretvorio u pašnjak za ovce. Osim Apijana, Flora i Strabona, antički Delminij spominje i rimski kartograf Ptolomej koji je zapisao da se Delminion nalazi među unutrašnjim gradovima 'Dalmacije'. Iako je nakon ovih zapisanih pohoda rimljana na Delminij, bilo još kasnijih sukoba rimske vojske i Delmata, bilo kakva podrobnija osobitost ili karakteristika grada Delminija, izuzev njegova naziva, nije više spominjana niti u jednom antičkom vrelu, što ostavlja svojevrsnu misteriju i velo tajne koja još uvijek obavija ovaj drevni prapovijesni grad. Sva kasnija i brojnija spominjanja Delmata i Delminija gotovo isključivo se temelje na prethodno navedenim relativno kratkim zapisima Strabona, Livija, Flora i Ptolomeja, što samim time nedvojbeno ukazuje upliv subjektivnih, nimalo nužno točnih i objektivnih, stavova i opisa od strane svih tih kasnijih pisaca. U 'moru' svih njih, možda je najvrijednije izdvojiti fenomenalno i izuzetno opsežno dijelo talijanskog isusovca Danijela Farlatija iz 1751 god. pod nazivom ''Illyrici Sacri,Tomus Secundus,Ecclesia Salonitana'' u kojem se na više mjesta pojavljuju navodi i opisi drevnog Delminija. U vremenu koje je usljedilo iza Farlatijeve knjige pa do danas, gotovo većina povijesničara koji su se bavili Delminijom imala je određene temelje upravo u Farlatijevom dijelu.


Prapovijesno-ilirski megalopolis Mošnjača - Roško polje - najmoćniji i najveći Ilirski grad na visini većoj od 1100 metara - izvorni Delminij ?;


Nevjerojatno arheološko čudo predstavlja prapovijesna ilirska gradina na istočnom kraju planine Zavelim na vrhu Mošnjača na nekih 1170 m.n.v. gdje se ustvari nalazi toliko veliki gradinski kompleks prepun kamenih zidina i raznoraznih vještačkih prapovijesnih naseobinskih struktura što nakon terenskog obilaska i uvida, pokazuje neporecivu činjenicu da je riječ o pravom pravcatom megalopolisu iz prapovijesti kojeg s obzirom na njegovu nadmorsku visinu i veličinu ovog drevnog grada možemo prozvati svojevrsnim pravim delmatskim ''Machu-Picchu-om''. A još nevjerojatnija činjenica jest to, da ovako markantna gradina, s još 3 do 4 okolne ili neposredno smještene manje gradine, nije uopće niti registrirana, niti istraživana, a isto tako niti je uopće opisivana unutar bilo kakvih ranijih stručnih radova. Jedini izuzetak čini raniji jako šturi i vrlo kratki navod unutar knjige 'Spomenici kulture i prirode Duvanjskog područja' iz 1977 god., da se južno od polja nalazi velika gradina s ostacima keramike. S druge pak strane unutar Arheološkog leksikona BiH nalazi se također jako kratki opis 'Gradine na Mošnjači' s navodom da se radi o prapovijesnoj gradini na jednom platou sjeverne strane Mošnjače sa slabim tragovima suhozida na južnoj strani. S obzirom na apsolutnu i nepobitnu nepodudarnost ovog opisa sa pravim izgledom gradine na Mošnjači koja se ovdje prezentira, prije svega vidljivom u tome da se upravo ogromni i najistaknutiji višestruki prstenasti bedemi na njoj nalaze sa sjeverne strane, a ne kao što je u Arh.leksikonu navedeno na južnoj strani, kao i samoj izrazitoj markantnosti gradine, gotovo sasvim sigurno se može zaključiti kako ova šturo opisana gradina na Mošnjači u Arh.leksikonu BiH uopće nije gradina prezentirana u ovom članku. Stoga, riječ je o dosad neregistriranoj vrlo velikoj gradini, a time i o ekskluzivnoj prezentaciji iste na ovom portalu. Do preliminarnih uvida ove prapovijesne gradine, iza čega je slijedio i sami terenski obilazak uz popratno istraživanje, došlo je se, zahvaljujući autorovoj suradnji s lokalnim entuzijastima i ljubiteljima drevne povijesti iz Roškog polja. Iako se sama gradina na raznim internetskim satelitskim i posebice orto-foto snimcima u vizualnom smislu jasno ističe sa svojim dugim bedemom sa sjeverne strane, tek dolaskom na samo lice mjesta i obilaskom šireg prostora gradine, može se uvidjeti prava dimenzionalnost, i ustvari kolosalnost - čitavog naseobinskog prostora koji je sačinjavao ovu gradinu. U okviru toga, temeljem obilaska gradinskog prostora i usporedbom sa satelitskim-ortofoto snimcima, može se reći kako je najupečatljiviji središnji gradinski prostor dug gotovo 400 metara, dok se sa zapada, a posebice sa istoka sve do vrha Mala Mošnjače protežu svojevrsna podgrađa i vanakropolski naseobinski dijelovi u dužini oko 180 m od zapadnog kraja akropole, a gotovo 400 m od istočnog kraja akropole, što sveukupno daje impresivnu ukupnu dužinu gradinskog kompleksa preko 800 metara uzduž vršnog dijela Mošnjače. A da ni u ovim okvirima nije niti blizu kraj granica ove mega-gradine, pokazuje i to da se ostaci prapovijesnih nastambi, terasastih dijelova ograđenih bedemima, te kamenih kuća pružaju po čitavoj padini ispod akropole kako s njene prisojne, južne strane, tako i s njene sjeverne strane sve do impresivne manje gradine koja je bila svojevrsni obrambeni štit ovog megalopolisa od sjevernih strana. Sagledavajući jasno uočljivi, i na terenu zapaženi stambeni dio gradine, uključujući i centralnu akropolu, može se izračunati okvirna površina ovog megalopolisa od čak 26 hektara, pri čemu treba naglasiti da je sveukupna površina s ostacima stambenih dijelova i kuća čak još veća. Obilaskom centralnog dijela ovog prapovijesnog grada poseban i vizualni ali i unutarnji-energetski osjećaj doživljava se u trenutcima uspona na sami vrh centralnog dijela tzv.akropole, ili središnjeg najvišeg dijela grada. Upravo je na ovoj gradini izvanredno uočljiva, kako na satelitskim snimcima, tako posebice izravnim dolaskom na samo lice mjesta, jasna raspodijeljenost u urbanističke dijelove poput pravih drevnih grčkih polisa - tako da se najviše izdvaja doslovno prava akropola sačinjena od istaknutog kamenog brdašca u odnosu na podakropolski dio uzvišenog za oko 30-ak m na čijem se vrhu nalazi nemala zaravnjena površina poput malog nogometnog igrališta dužine oko 40-ak do 50 metara. Nadalje, ova istaknuta akropola ili središnje brdašce, sa svojih sjevernih, sjeveroistočnih i sjeverozapadnih strana, odijeljena je izgrađenim kamenim bedemom, danas većinom obrušenim, no u svojim dijelovima i vidljivog megalitskog karaktera s jasno zapažajućim namjerno postavljenim ili posloženim vrlo velikim poluobrađenim blokovima vapnenca. Na vrhu same akropole unutar visoke trave naziru se ostaci nekoliko kamenih građevina, pri čemu se vjerojatno radi i o kulama, izvidnicama, ali isto tako i vrlo moguće da je riječ o ruševinama svojevrsnog svetišta ili arheoastronomskog megalitskog opservatorija izgrađenog na najvišem centralnom dijelu akropole. Sa istočne strane akropole, ispod nje, u pravcu istoka pruža se jedan moćan bedem, koji iako velikim dijelom obrušen sa svoje vanjske strane sadrži izvorno fino posložene megalitske blokove, djelomično isklesane s vanjskih strana. Naravno, ono što najviše pridodaje činjenici da se ovdje radi o pravom megale-polisu, megalopolisu ili velikom gradu jesu brojne stambene terase koje se prostiru s istoka i jugoistoka centralne akropole u dužini oko 130 m, pri čemu se isto tako nastavljaju u višestruko većoj dužini prema istoku sve do prisojnih strana vrha Male Mošnjače na kojoj se nalaze ostaci kamene građevine vjerojatno u funkciji krajnje istočne utvrde ovog velikog grada. Također na ovom istočnom dijelu između vrhova Velike i Male Mošnjače prisutne su vrlo zanimljive vrtače i vještački zaravnjene površine obzidane suhozidima, nerijetko pravog megalitskog karaktera, pri čemu je jasna implikacija da se radi o prostoru gdje su prapovijesni delmatski stanovnici ove gradine-grada napasali svoju stoku, ali isto tako i moguće sadili nekakve vrste povrća. Za razliku od ove istočne vrlo naseljene strane, i sa zapadne strane od akropole dalje prema zapadu i sjeverozapadu prostiru se naseobinske terase i vrtače također obzidane zidinama, no nešto manje površine negoli na istoku. Ako sveukupno gledajući razmotrimo kompletnu situaciju na terenu, možemo zaključiti kako je u ovom prapovijesnom megalopolisu tijekom njegova vrhunca živio znatan broj ljudi, možda čak i veći od 1000. Obilazeći gradinski prostor, na uz akropolu i okolo nje na stambenim terasama pronađena je prapovijesna lončarija tj.keramika - ustvari ostaci raznoraznih posuda, koji ukazuju na brončano, ali i na željezno doba. Daljnjim uvidom u ove pokretne ostatke prisutne po površini gradine, može se gotovo sa sigurnošću reći da se ovdje nalazi jedan veliki pravi prapovijesni grad u kojem se intezivan život ljudi odvijajo kroz dugi vremenski period, s najvjerojatnijim vrhuncem razvoja grada tijekom kasnijeg brončanog i ranijeg željeznog doba. A s obzirom na nevjerojatno moćan položaj, kao i prethodno opisani strukturalno-arhitektonski oblik ove gradine, na vidjelo izlazi jedna fascinantna činjenica, a to je da se na vrhu planine Mošnjače nalazi mogući izvorni glavni grad svih Delmata - Delminij ili Delmion. Ustvari, s obzirom na neporecive topografsko-stratigrafske elemente ove ogromne gradine, vrlo je moguće da duvanjsko selo Roško polje krije prvi, izvorni, najranije izgrađeni glavni ilirski delmatski grad - Delminij. Budući da je posve jasno temeljem pronađenih pokretnih nalaza na ovoj gradini da je ona izvorno brončanodobna za razliku od svih dosada smatranih lokacija gdje su pojedini smještali predrimski Delminij - prvenstveno misleći na gradine na Libu, Kologaju, Crvenicama i Prisoju - koje su gotovo sigurno željeznodobne, te koje svojim dimenzijama, dužinama bedema, i posebice dimenzijama stambenih dijelova ne mogu niti blizu parirati gradini na Mošnjači, sam se od sebe nameće zaključak da je riječ o najstarijem i najmoćnijem (pra)delmatskom centru u okviru šireg prostora zap.i sjzap.Hercegovine, te Imotske i Sinjske krajine.

Spektakularan geostrateški položaj i superiornost gradine-grada na Mošnjači;

A da je uistinu riječ o ne samo najmoćnijem i najvećem onodobnom prapovijesnom gradu ovog dijela regije, već i o spektakularnoj reljefno-topografskoj i geostrateškoj poziciji, bez ikakve sumnje pokazuje sami uspon i dolazak na vršni dio akropole gradine na Mošnjači. Naime, iako se to naslućuje i samim promatranjem satelitskih snimaka na internetu, tek se uspinjanjem na predakropolu i posebice na zaravnjeni vrh akropole, pogledom na okolni horizont doživljava nevjerojatan vizualni osjećaj u kojem se ostaje bez daha. Jer, u slučaju vedrog vremena, pred očima se tad ukazuje doslovno perfektan pogled u kojem se kao na dlanu vidi nevjerojatno širok i dugačak predio posebice s jugoistočnih i zapadnih strana, a isto tako i sa svih ostalih strana. Onaj tko se uspne na ovo mjesto, i gleda okolni krajolik, neporecivo će se osjećati premoćno poput nekog vrhovnog poglavice i gospodara, jer treba naglasiti da je nadmorska visina ovog vrha ozidane akropole čak 1172 metra, te je sve što se pogledom može obuhvatiti s južnih strana, jugoistoka, juga, sve do zapada na znatno nižoj visinskoj razini izuzev planine Biokovo koja se uzdiže iznad samog mora, no koja se odavde vidi također perfektno. Nadalje, potrebno je naglasiti da se kao na dlanu odavde vidi gotovo čitava površina Imotske krajine, najveći dio općine Posušje, čitava površina općine Grude, ali isto tako vrlo lijepo se može vidjeti veći dio ljubuške općine, dio čitlučke općine, kao i vrlo znakovito - područje doline Neretve oko antičkog grada Narone. A da ovoj perfektnoj i nenadmašnoj vizualnoj kontroli s vrha akropole ove gradine, tu nije niti blizu kraj, pokazuje nadalje isto tako superioran vidik na čitav zapadni dio Imotske krajine, čitav južnijiji dio tomislavgradske i livanjske općine uključujući također vrlo znakovitu planinu Kamešnicu s današnjim Buškim blatom, ali isto tako i čitav pojas sjeverno od Splita, tj.od antičkog grada Salone. Te nadalje, isto tako perfektan pogled s vrha akropole, obuhvaća široko područje istočnog i jugoistočnog dijela tomislavgradske općine, kao i čitavog sjevernog dijela posuške općine, pri čemu se kao na dlanu mogu promatrati planina Čvrsnica, Mratnjača, Svinjača, Oštrc, Vrlokuk, Vran, te vrlo znakoviti prirodni prolaz prema Blidinjskom jezeru, odnosno prema glavnom prapovijesnom i antičkom izvoru ruda i metala - području Rame i srednjebosanskog rudogorja. Jednostavno, s obzirom na ovakav dosad neviđen vizualni obuhvat, neporeciv zaključak se može izvesti, a to je da je gradina ili veliki prapovijesni grad na Mošnjači bio daleko najmoćniji centar i sjedište gospodara čitavog područja od Gruda i Širokog na istoku, preko Imotskog sve do Sinja na zapadu, odakle je bila glavna kontrola svih događanja bilo ratnih, bilo trgovačkih, kako od pravca Narone, tako isto i od pravca Salone. Dakle, ukratko rečeno bilo tko, uključujući i rimljane, tj.rimsku vojsku nisu mogli proći nikako niti prema Livanjskom niti prema Duvanjskom polju, niti prema Blidinju i Ramskom području, a da nisu bili viđeni i pod kontrolom onih koji su gospodarili gradinom na Mošnjači. Posebnu vizualnu komunikaciju gradina na Mošnjači imala je s gradinama oko Buškog jezera i planine Tušnice prema sjeverozapadu, zatim s gradinama na području Zagorja, Vira, Imotske krajine i Gruda prema jugu, te s gradinama sjeverno od Posušja na području Vučipolja, Studenih vrila i Tribistova prema istoku. U okviru gradine na Mošnjači i njenog potencijala kao izvornog Delminija, možda najbolje od svih karakteristika pokazuje sami reljefno-topografski položaj i izgled mjesta na koje se ona nalazi. Naime, gledajući sa svih strana, a posebice sa južnih od smjera Posušja i Zagorja, upada u oči nevjerojatna i neporeciva - izrazita neosvojivost prostora na kojem se nalazi gradina, budući se ona vidljivo nalazi na najvišem jako istaknutom piramidolikom stjenovitom vrhu planine Mošnjače, koji se s južnih strana strmo, gotovo vertikalno obrušava u vidu visokih okomitih bijelih vapnenačkih stijena. Upravo gledajući s ove južne strane prema vrhu Mošnjače tj.prema gradini, dobiva se svojevrstan utisak kao da je neko čitavu atensku stijenovitu akropolu podigao visoko iznad šumovitih padina planine Mošnjače i postavio je na sami vrh. Dojam je uistinu nevjerojatan i fascinantan, te bilo tko tko bi došao do podnožja gradine bilo sa juga bilo sa sjevera, odmah bi shvatio koliko je dolazak do samog vrha teško dostupan, teško izvediv, odnosno da je mjesto na vrhu gotovo neosvojivo. U kontekstu nevjerojatne moćnosti i strateške važnosti ove javnosti tek razotkrivene gradine, neophodno je promotriti i usporediti njene karakteristike i karakteristike svih ostalih okolnih gradina, a posebice onih na koje su dosad pojedini istraživači ''smjestili'' drevni grad Delminij. U prvom redu trebamo sagledati sveobuhvatne karakteristike gradine na Libu kod Borčana. Nesumnjivo je da se u slučaju Liba radi o jednoj velikoj i teško osvojivoj gradini, koja prema većini pokretnih nalaza spada u željeznodobne gradine. No, pogledajmo malo bolje neke karakteristike gradine na Libu; na njoj se gotovo uopće ne nazire niti jedan pravi i očuvaniji prstenasti bedem, već isključivo najistaknutiji građevinski dio gradine zauzima velika piramidolika gomila oko koje se sa jugozapadnih strana odvaja relativno kratki te jako obrušeni, niski kameni lučni bedem, jedva prepoznatljiv kao takav, pri čemu gotovo uopće nije riječ o bedemu već o nekakvom obliku nasipa od sitnog kamena. Pored toga, jedini, uvjetno rečeno potencijalni nasebinski dio, bio se mogao nalaziti na oko 300 metara dugom ravnom platou koji se pruža od velike gomile prema istoku. No, ako razmotrimo realnu situaciju na terenu, kao i same klimatske karakteristike, odnosno, situaciju gdje se na tom platou jedva razaznaju bilo kakvi ostaci stambenih terasa, suhozidnih kuća, izuzev par ozidanih, vjerojatno recentnijih vrtača, postaje pomalo čudno pitanje zašto bi netko izgradio naselje i kuće za život na mjestu izrazitih udara vrlo hladne bure, na mjestu izrazitih snježnih oborina i nanosa, na mjestu niti malo zaštićenom od hladnih vjetrova, snjega, kiše, i gromova, budući da se neposredno sjeveroistočno od ovog platoa nalaze jedne od najvećih bh planina: Čvrsnica i Vran. Uistinu, teško je shvatljivo da bi u prapovijesnom dobu na ovom mjestu bio izgrađen 'pravi grad' - a drevni Delmion ili Delminij je upravo i neporecivo bio to - pravi grad - i ne samo to - već megalopolis kako je to izričito Strabon napisao. Jednostavno ne možemo i ne smijemo negirati Strabonove i Apijanove opise Delminija jer su nam to jedini najstariji ili izvorni zapisani argumenti temeljem kojih možemo danas, ili 'sutra' točno ubicirati predrimski tj.prapovijesni Delminij. Nadalje, gradina na Libu se donekle podudara Apijanovim opisima da je to 'čvrst' grad na visoku položaju, no niti blizu nije podudarna ovom delminijskom opisu kao što je podudarna gradina na Mošnjači. U slučaju Liba osim istaknutog reljefnog položaja, glavne izvore argumenata zbog čega su neki smjestili Delminij tamo jesu pronađeni relativno brojni ostaci vrškova željeznih strelica, željeznog oružja kao i par dijelova projektila. No, iako je taj pronađeni materijal neporeciv, on jedino što sigurno govori jest to da su rimljani vodili veliku borbu da gradinu na Libu osvoje. No, zar nije fino i neporecivo zapisano da su nakon Figulovog neuspjelog pohoda na Delminij rimljani išli u osvajanje brojnih drugih delmatskih 'gradova' ? Odnosno, zar netko sumnja da i brojne ostale delmatske gradine oko Duvanjskog, Livanjskog, Glamočkog i Sinjskog polja isto tako nisu bile osvajane od strane rimljana s upotrebom raznoraznog oružja kojeg su rimljani koristili u osvajanjima. Ta, neporecivo je da postoji čitav niz gradina sličnih onoj na Libu, smještenih na visokim položajima, pa čak i sa vidljivo većim naseobinskim površinama te istaknutijim bedemima, koje su isto tako posve sigurno bile i morane biti, osvajane od strane rimske vojske. No, koju su od tih izrazito brojnih delmatskih gradina arheolozi detaljno i sustavno istražili, pa da netko može izričito kazati da - ono što je nađeno na Libu nema ni na jednoj drugoj gradini ? Odgovor je dakle kristalno jasan i on glasi da nažalost niti jedna delmatska gradina nije dosad sustavno i detaljno istražena, tako da je i samim time neporecivi zaključak da se točna lokacija pravog Delminija još uvijek ne zna. U slučaju Liba, druga karakteristika koja također u velikoj mjeri ne ide u prilog položaju Delminija na ovoj gradini, jest sama geomorfologija brda na kojem se nalazi gradina. Naime, brdo iako visoko i istaknuto, ono se poput jako izduženog ušiljenog stijenovitog jezička pruža vrlo istureno od masiva Vrlokuk prema sredini polja. Drugim riječima rečeno, ovakav neporecivi reljefni oblik isto tako neporecivo proishodi zaključak kako je rimska vojska, bez potrebe penjanja i osvajanja same centralne gradine na Libu, vrlo lako bez ikakvih poteškoća mogla opkoloviti skoro čitavu gradinu ispod njenog podnožja, te je na taj način vojno u potpunosti okružiti i staviti pod opsadu, budući da se skroz unaokolo ispod gradine pruža prostrani ravni poljski teren. Nakon takve vrlo lake opsade skoro cijelog brda Lib unaokolo po polju ispod svih strana gradine, ovakva realno zamisliva situacija je u totalnoj kontradiktornosti sa Apijanovim zapisima da su se u Delminiju 'u međuvremenu' skupili brojni Delmati, jer kako bi i kuda na Lib došli svi brojni Delmati iz npr.svih okolnih gradina od zapada, juga i sjeverozapada ako je rimska vojska bila po polju unaokolo Liba držajući ga pod opsadom, pa i da je bila relativno podalje od njega. Jednostavno Lib kao svojevrsno glavno središte, a pogotovo kao megalopolis, gdje je živjelo najviše Delmata, i gdje se delmatska vojska okupila, je vrlo vrlo prijeporna teza puna praznina i argumentacijskih rupa. S druge strane, još jedna duvanjska gradina od strane nekih 'eminentnih' arheologa je u pojedinim knjigama i radovima opisana kao mogući predrimski Delminij. Riječ je o gradini na brdu Kologaj iznad samog centra naselja Tomislavgrad. U usporebi s Libom, te posebice s gradinom na Mošnjači, a nadasve uvažavajući Apijanove i Strabonove navode da je riječ o velikom utvrđenom gradu (megalopolisu) na velikoj visini, kojeg rimske snage nisu mogle nikako osvojiti, samo detaljniji pogled na gradinu kod Gaja ili Kologaj s njenim relativno pa i posve lako osvojivim položajem na blago zaobljenom brijegu bez tragova većih stambenih terasa, a pogotovo bez tragova istaknutijih ozidanih kamenih bedema, prilično sigurno implicira to da je ova gradina 'daleko' od toga da je na njoj izvorni predrimski Delminij. Nasuprot njoj, puno veću vjerojatnost, koju naravno treba provjeriti daljnjim istraživanjima, za potencijalnim predrimskim Delminijem, ima sustav gradina iznad Prisoja na južnim padinama Tušnice. Vrijedno je spomenuti kako je upravo u Prisoju pronađen najizravniji pisani dokaz Delminijuma gdje je otkriven kameni natpis na kojem stoji upisan naziv 'municipium Delminensium', što pokazuje to da je, ili negdje oko samog Prisoja, ili pak negdje u relativnoj geografskoj blizini smješten bio glavni delmatski centar - veliki grad Delmion. U ovu relativnu geografsku blizinu Prisoju, u odnosu na širi teritorij, svakako spadaju brojne okolne duvanjske gradine uključujući i onu na Mošnjači u Roškom polju. U novije vrijeme, postoje teorije da se izvorni predrimski Delminij nalazio na mjestu današnjeg grada Imotskog, no iole detaljnije promatranje i uvid u reljefne karakteristike tog područja, i dosada poznate arheološke nalaze na istom prostoru, u usporedbi s širim Duvanjskim područjem sa svojim brojnim gradinama - na visokim neosvojivim položajima uključujući Lib, Prisoje, Mošnjaču, Bukovicu, Liskovaču i brojne druge, jednostavno proishodi činjenicu da ta 'Imotska teza Delmiona' pred moćnošću prapovijesnih delmatskih gradina Duvanjskog i Livanjskog areala jednostavno 'ne pije vode'. Bilo kako bilo, stanovnici Tomislavgradske općine svejedno mogu biti ponosni na prilično sigurni kako rimski tako i predrimski Delminij, s tim da odsada novi potencijalni i vrlo vjerojatno prvi izvorni Delminij sagrađen još u brončanom dobu od strane izvornih Delmata ili Pradelmata, predstavlja premoćna gradina na Mošnjači u Roškom polju. A da li je točno ona, onaj Apijanov, Strabonov i Florov opisani Delmion ili Delminij kojeg su mukotrpno osvajali Figul i Nazika polovicom 2.st.pr.Kr. to će tek moći potvrditi paralelna detaljna i sustavna arheološka istraživanja kako same Mošnjače, tako i ostalih potencijalnih kandidata 'za to mjesto' - prije svega gradina na Prisoju, Privali, Mrkodolu, Bukovici, Liskovači, Crvenicama, kao i na Libu.

 

Grad koji je imao akropolu, podakropolu, podgrađe, gradski trg, megalitske bedeme, kule, kamene kuće, ulice, ali i kazalište;

Iako je gore djelomično dat opis velikog prapovijesnog grada na Mošnjači, ustvari to je samo manji dio općenitog opisa budući da se ovdje radi o uistinu pravom velikom gradu - megalopolisu u kojem se živjelo još od vjerojatno rane bronce. Izravni terenski autorovi uvidi na površini ove prapovijesne gradine, kako u arhitekturalne ostatke tako i u pokretne nalaze - keramiku i ostale predmete, jasno se može istaknuti kako je čitav jugoistočni, istočni, te sjeverozapadni dio gradine izgrađen u obliku ozidanih terasa kamenim zidovima, na kojima su ugusto stajale prapovijesne kućice izgrađene od kamena, te od drveta koje je danas istrošeno i uništeno usljed dugotrajnosti vremena. Ipak, glavno, centralno i najistaknutije mjesto čitave gradine pa i šire okolice gradine predstavlja bez ikakve sumnje - akropola. Akropola ove gradine je uistinu prava akropola, i to sa svojom arhitekturalno-topografsko-reljefnom izraženošću kao malo gdje na bilo kojoj drugoj prapovijesnoj gradini u regiji. Naime, gledajući čak iz višekilometarske udaljenosti kao npr.iz pravca Buškog jezera od sjevera, ili pak iz pravca Vučipolja, Zagorja ili Vira od juga, u oko vrlo lako upada istaknuta gornja polovica planine Mošnjače koja na svom najvišem dijelu ima oblik prirodne terasaste piramide, pri čemu se ustvari najviša centralna piramidolika akropola jasno uočava kao izdignuti brijeg na ravnijoj terasi. Upravo ti terasasti dijelovi mogu se okarakterizirati kao podakropolski dijelovi ili podakropole. Poseban pa i znakovit dio podakropolskog dijela nalazi se neposredno sa sjeverne strane akropole pri čemu je ovdje prisutna poput izdužene ravne livade jedna upečatljiva terasa omeđena sa sjevera kamenim bedemom, a s juga piramidolikom akropolom sa zaravnjenim vrhom. Ova izdužena terasa po svemu sudeći predstavlja neku vrstu gradskog trga i glavne gradske površine, pri čemu je zanimljiva činjenica da upravo sličan arhitekturalno-prostorni odnos možemo vidjeti i kod južnoameričkog drevnog grada Machu Picchu-a u kojem se također na centralnom dijelu gradske površine proteže jedna zaravnjena izdužena ravna terasa u obliku gradskog trga. Nadalje, u pogledu samih kamenih bedema, na nekoliko dijelova jasno su zamijećeni finije klesani poveći do veliki i do preko tone teški, blokovi kamena, što se najviše očituje na sekcijama zapadnog te jugoistočnog bedema podakropole. Na ovim sekcijama očita je gusta obraslost vegetacije kao i izražena obrušenost kamenja iz izvornih gornjih redova zida, što ukazuje na činjenicu da, kad bi se ova vegetacije s vanjske strane zida temeljno očistila i uklonila te obrušeni kameni blokovi sklonili uz popratno otkopavanje do baznog dijela, bi se na svjetlo dana ukazali vrlo lijepi megalitski ili ciklopski zidovi koji bi kao takvi predstavljali bez ikakve sumnje vrijednu duvanjsku povijesnu graditeljsku baštinu. Također vrlo vrijedno je istaknuti kako se u okviru zapadnog podakropolskog bedema nalaze ostaci obrušene, po svemu sudeći jedne oveće kule koja je imala terasasto-ozidani oblik. Otprilike na njenom zapadnom kraju te dalje prema zapadnom nižem dijelu vrha planine produžava se još jedan zanimljivi preko 2 metra široki kameni bedem. Na samom zapadnom kraju ovaj bedem se povija prema jugu te čini zapadnu granicu jednog vrlo zanimljivog pa i jedinstvenog ulegnutog prostora, jedne vrtače u obliku prirodnog amfiteatra sa zaravnjenim središnjim dnom.  Još detaljnijim uvidom te obilaskom ovog specifičnog gradinskog prostora, uz paralelnu komparaciju sa satelitskim i ortofoto snimcima, može se uvidjeti svojevrsna posebnost ovog dijela gradine. Naime, pored činjenice da se radi o amfiteatralnom obliku, koji je rubno omeđen kamenim zidovima, pri čemu se čak na pojedinim dijelovima lučno zakrivljene padine vrtače uočavaju namjerno postavljeni i specijalno 'podešeni' slojeviti dijelovi kamena kao nekakve 'primitivne' sjedalice, ovakav specifičan reljefni oblik vidljivo 'nadorađen' od ljudske ruke, poprilično sugerira jednu vrlo zanimljivu činjenicu, a to je da se ovdje radi o svojevrsnom drevnom 'delmatskom' tj. ilirskom kazalištu ili pak o specijalnom dijelu grada gdje su se izvodili neki njihovi obredi ili ritualne 'igre'. A da je ovdje riječ o dijelu gradine tj.grada u kojem su se stanovnici okupljali i sjedili po rubovima gledajući prema sredini ovalne vrtače ili amfiteatra jasno pokazuju nađeni u obliku sjedalica postavljeni kameni komadi ravnog vrha s okrenutošću prema sredini prostora. Uistinu, čitava gradinska i neposredna okolna površina sadrži mnoštvo izvornih arhitektonskih dijelova grada pri čemu također vrijedi spomenuti kako prostrane terase na jugoistočnoj strani podakropole, iako danas zarasle u vrlo gustu i teško prohodnu vegetaciju, pažljivim pregledom razotkrivaju brojne ostatke kamenih, nerijetko i megalitskih pregradnih zidova kao i ostatke kamenih kuća. Na graničnom dijelu terasa pronađeni su čak i fino ozidani prolazi, ustvari ulazi iz niže terase u višu, pri čemu se na bočnim dijelovima flankiranih zidova jasno zamijećuje finija ravno isklesana okomita strana kamenih blokova. Također na širokim površinama ovih stambenih terasa mogu se pronaći i specijalno postavljeni odvojeni djelomično obrađeni kameni blokovi, koji su vjerojatno bili kao nekakve vrste stolova, a možda čak i kao kultni megaliti. Te, nadalje, od posebnog interesa za daljnje terensko proučavanje, su vještački modificirani, i kamenim blokovima flankirani izlazi te izlazne trase koje se od ovih jugoistočnih terasa spuštaju prema jugu i prema danas gotovo prašumskoj prostranoj padini u pravcu sela Zagorje. Naime, dodatnom analizom i pregledom, ustanovljeno je kako se, osim na širokom pojasu vrha Mošnjače, dijelovi ovog drevnog prapovijesnog grada prostiru i u ovom padinskom prisojnom dijelu podno akropole, možda čak i na široj površini negoli se to može nazrijeti budući da je čitav ovaj padinski prostor odavno obrastao gustom hrastovom šumom. Pregledom visokorezolucijskih satelitskih i ortofotosnimaka jasno su razotkriveni vidljivi potezi puteva omeđenih kamenim zidovima koji se točno od gradine i gradinskih podakropolskih terasa odvajaju te spuštaju sve do nekoliko izvora pitke vode u podnožju na jugu. Osim ovih ozidanih staza i puteva, također je u ovom prisojnom dijelu utvrđeno postojanje zanimljivih kamenih građevina koje će nesumnjivo itekako valjati pomnije istražiti te detaljno snimiti. Ali osim logično postojećih ostataka kuća, staza i drugih građevina na ovom klimatski pogodnom, zaštićenom i toplijem prisojnom dijelu južno od gradinske akropole, na dodatno iznenađenje vrlo zanimljivi pa i relativno brojni ostaci kamenih građevina otkriveni su i na sjevernijoj osojnoj i klimatski hladnijoj strani akropole i podakropole, s mjestimično vidljivim i pravim megalitskim karakterom kamenih zidina. Sve ove utvrđene činjenice jasno i bez ikakve sumnje pokazuju da je ovdje, kod Roškog polja riječ o jednom jedinstvenom prapovijesnom megalopolisu ogromnih gabarita u kojem je stanovao, za ono doba, vrlo veliki broj ljudi.

Područje Zavelima - mitske planine prepune neistraženih arheoloških misterija i znakovitih toponima;

Zavelim je nevjerojatna i uistinu mitska planina smještena na sjeverozapadu općine Posušje sjeverno od sela Zagorje, te južno od Roškog polja na jugu općine Tomislavgrad, s najvišim vrhom Kolakovac na 1347 m. Područje uokolo ove planine predstavlja po svemu sudeći ogroman i još uvijek tajanstveni biser u pogledu prirodno-geoloških te arheoloških lokaliteta, budući da je gotovo većina ovog prostora još uvijek totalno neistražena. No, malo detaljnijim pogledom u 3d smjerovima na satelitskim kartama vrlo lako se uviđa neporecivi vrhunski geografski položaj ove mistične planine. Iako planina Zavelim nije pretjerano visoka, s nje se pruža pogled toliko očaravajući i sveobuhvatni kao s malo koje planine u okolici. Jer, naime s vrha Zavelima puca savršeni pogled na skoro cijelu Dalmaciju kao i na čitav prostor zapadne i sjeverozapadne Hercegovine uključujući brda i planine iznad samog ušća Neretve i jugoistočne Hercegovine pa do vrhova Čvrsnice, Vrana, Cincara i drugih planina na sjeverozapadu. U okviru ovog prostora važno je naglasiti kako upravo površina s velikim prapovijesnim gradom-gradinom na vrhu Mošnjača, u reljefnom smislu pripada samoj planini Zavelima pri čemu spada u istočni okrajak planine. Osim što se sa Zavelima, Mošnjače i drugih Zavelimskih vrhova pruža nenadmašan pogled na sve strane svijeta, promatranjem položaja ove planine na 3d satelitskim snimcima rasvjetljava jednu dodatnu vrlo zanimljivu činjenicu, posebice implikativnu u kontekstu prapovijesnog i antičkog doba. Naime, najbliži, najbrži i najjednostavniji prirodni put koji povezuje jadransku obalu, kako onaj dio od Omiša i Brela tako i dio oko antičke Salone, s unutrašnjim kopnenim područjem oko Rame i srednjebosanskog rudogorja gdje se nalaze bogata izvorišta raznih ruda, prolazi upravo linijom južnije od Buškog jezera i Duvanjskog polja i to kroz mjesta Aržano, Vinica, Vranjače, Krnjin, zatim što je vrlo indikativno kroz Roško polje, te dalje nastavlja linijom istočno preko Mesihovine, Crvenice pa sve do Blidinjskog jezera. Gledajući pomno ovaj prirodni reljefni pravac i ostalu okolnu površinu sa svojim reljefom, jasno se i gotovo bez ikakve dvojbe vidi da je najkraća ruta kojom se još od prapovijesnih, preko ilirskih, te posebice rimskih vremena, prometovalo od obale do rudama bogatog područja današnje Rame i srednje Bosne, morala ići ovim putem. No, s druge strane ostaje vrlo zanimljivo pitanje zbog čega se uporno zaobilazilo i ignoriralo ovo područje u pogledu detaljnijih ili bar fokusiranijih arheoloških istraživanja još od vremena austrougarskih istraživača, pri čemu odgovor leži ili u nedostatku vremena, ili u nepristupačnosti terena s pojedinim arheološkim lokacijama, ili pak u očito pogrešnom predumišljaju da se nema šta ''značajnoga'' otkriti na ovom prostoru? Sve u svemu bez obzira na gotovo nikakvu dosadašnju istraženost šireg područja Zavelima uključujući predjele Roškog polja, Vinice, Podzavelima te Zagorja, autorovim terenskim istraživanjem i dodatnim analizama ovog područja može se kazati da se u okviru šireg duvanjskog, posuškog, imotskog i livanjskog prostora na ovom prostoru kriju vrhunski značajni prirodni i arheološki lokaliteti. Kao prvog među njima svakako treba izdvojiti prethodno opširno opisani ilirski megalopolis na Mošnjači koji će bez ikakve sumnje još u budućnosti iznjedriti mnoge zasada još uvijek nepoznate arheološke elemente ovog grada. Pored gradine na Mošnjači vrlo zanimljivu te isto tako u sklopu ovog prapovijesnog grada prisutnu ilirsku gradinu u obliku slova L, pozicioniranu neposrednu uniže na sjevernoj padinskoj strani podno vrha Mošnjače. Ova gradina naime, isto tako sadrži djelomične ostatke megalitskog zidanja, ali i ostatke prapovijesnih kamenih kuća u neposrednoj okolici glavnog gradinskog zida. A dodatnoj misterioznosti područja ove gradine predstavlja jedan prirodni stijenski usjek, ustvari jedan vrlo markantan rasjed koji se nalazi gotovo odmah zapadnije od kraja gradinskog bedema. Vrlo zanimljivu činjenicu pri tome predstavlja lokalni naziv samog ulaska u ovaj rasjed ili dragu - tzv.vrata, što s obzirom na upravo takav prirodnim vratima sličan reljefni oblik, pokazuje činjenicu da je uistinu riječ o svojevrsnim pravim vratima u kojima se sa sjevera iz pravca Roškog polja ulazilo u veliki prostor ustvari u kompleks ilirskog grada i brojnih ilirskih građevina. Pored ove gradine, indikativno je i to kako se u okruženju centralne vršne gradine na Mošnjači nalaze još i gradine na području Zagorja, Podzavelima te istočnog dijela Roškog polja. Upravo toponimi ovih mjesta na raznim, a posebice na topografskim kartama ukazuju da je područje oko planine Zavelim svojevrsni jedinstveni prapovijesno-naseobinski kompleks, među kojima valja izdvojiti nazive ili toponime 'Grčka gradina' kod Krnjina, ''Gradina'' sjeverozapadno od Radoša, ''Gradina'' iznad izvora i vodopada Žukovica, ''Mala gradina i Grad'' iznad zaseoka Kućetine u Zagorju, ''Mlična gradina'' istočno od vrha Zavelima, ''Gradina'' kod Budića, te ''Grad'' južno od Roškog polja na sjevernoj padini Zavelimi. Upravo ovaj posljednji lokalitet tzv.Grad u Roškom polju, prema povijesničarima predstavlja ostatke 'srednjovjekovnog' grada Roga, kojega mnogi smatraju najvećim srednjovjekovnim gradom na duvanjskom području. No isto tako vrlo je zanimljivo da u Arheološkom leksikonu BiH za ovaj lokalitet stoji napisano da se tu nalazi i prapovijesna gradina, te je stoga velika intrigantnost i potencijalnost daljnjih prijeko potrebnih arheoloških istraživanja ovog mjesta kako bi se ustanovila izvorna starost ovog mjesta. Jer, ukoliko je srednjovjekovni grad Rog napravljen na već postojećim prapovijesnim gradinskim ostacima, samim time postoji vrlo velika vjerojatnost da se ovdje kriju i ostaci antičkog-rimskog naselja, što će tek naravno neka buduća istraživanja pokazati. Pored ostataka grada Roga u ovom arheološkom kontekstu tajnovitih i neistraženih lokaliteta svakako valja izdvojiti prostor sela Zagorje, i to točnije širi prostor oko izvora i vodopada Žukovica. Naime, neposredno sjevernije od izvora i vodopada također je registrirana i u karte unešena prapovijesna gradina, ali isto tako ne smije se smetnuti s uma da je točno na ovom predjelu pronađeno dosta rimskog republikanskog novca, te još indikativniji ostaci drevne rimske ceste od smjera Zagorja prema Mesihovini. Te nadalje, vrijedna arheološka i također potpuno neistražena mjesta u kontekstu Zavelima odnose se na gradinske komplekse s južnih prisojnih strana vrhova Zavelima pri čemu upravo u kontekstu velikog prapovijesnog grada na Mošnjači valja izdvojiti prapovijesnu gradinu sjeverno od zaseoka Kućetine budući da se ova gradina nalazi neposredno južnije od same gradine na Mošnjači. Autor ovog teksta obišao je također i nju, pri čemu je utvrđeno da ova gradina predstavlja ustvari mali svojevrni prilazni 'predgrad' - pravom gradu - megalopolisu smještenom sjevernije na samom vrhu planine. Jasno se da zaključiti da su naravno sve ove gradine oko glavne gradine na Mošnjači bile posve sigurno u istovremenoj funkciji, osim za življenje, i kao svojevrsni veliki štit samom velikom gradu. U kontekstu antičke tj.rimske ostavštine također je naglašena gotovo potpuna neistraženost šireg područja Zavelima, pri čemu dosada nađeni većinom pokretni slučajni nalazi rimskih novaca posebno onih na području Zagorja te Roškog polja ukazuju na veliku vjerojatnost postojanja ruševina rimskog naselja ili većih rimskih građevina, koje su danas u potpunosti zarasle u gustu šumsku vegetaciju. U tom kontekstu svakako se može postaviti pitanje da li se možda pravi rimski Delmis krije negdje na širem prostoru Roškog polja, Zavelima ili Zagorja ? Ono što se sa sigurnošću može reći jest to da poput predrimskog Delminija, točna pozicija i rimskog Delminija tj. Delmisa do dan danas nije stopostotno utvrđena, budući da postoje razilaženja kod mnogih povijesničara, arheologa te pojedinih neovisnih istraživača antičke povijesti ovog kraja. U tom kontekstu vrijedi napomenuti da ima onih koji rimski Delmis smještaju i na područje Imotske krajine, ali isto tako pojedini ga smještaju upravo na prostor Roškog polja, dok su ga pojedini raniji istraživači smjestili kod Trilja, Livna te kod Prisoja. Iako su na prostoru današnjeg Tomislavgrada pronađeni vrijedni i neosporivi ostaci rimskih građevina, kamenih spomenika, foruma i slično, na istom mjestu dosad nije pronađen natpis na kojem piše naziv Delmis ili Delminijum, odnosno drugim riječima rečeno - još uvijek nema izravnog dokaza da se rimski Delmis nalazio na mjestu današnjeg Tomislavgrada bez obzira ne sve tamošnje dosad pronađene rimske ostatke. Takav, jedini i sigurni dokaz će biti samo nekakav oblik natpisa na kojem će nedvosmisleno pisati da je riječ o rimskom Delmisu in-situ, koji još uvijek nigdje nije pronađen. Da li se on možda krije na širem području Zavelima, Buškog blata, Vinice, Roškog polja ili Zagorja, predstavlja posve objektivno pitanje. Također u okviru rimskog perioda, valja spomenuti relativno davno još za vladavine Austrougarske otkrivene rimske miljokaze u sjeveroistočnom dijelu Vinice u jednoj udolini što se pruža od smjera zapada prema istoku točno prema Roškom polju. Ovaj gotovo zaboravljeni pronalazak koji je namjerno, ili pak nenamjerno, od strane inače detaljnijih austrougarskih istraživača, u potpunosti ignoriran, vrlo jasno implicira da se bar jedan okrajak rimske ceste pružao prema Roškom polju. Uz ove pronalaske, ima tu još raznoraznih nalaza rimskih novčića, vojne i ukrasne opreme, kao i otkrivenih ostataka rimskih većih ili manjih građevina. Dakako, uz znakovite rimske pronalaske, na čitavom arealu Zavelima i okolnih sela unazad 120 godina pronađena je 'masa' nalaza iz prapovijesne dobi što naslućuje činjenicu da se najveći povijesno-arheološki potencijal ovog područja krije u ostacima iz prapovijesnog perioda. Pogotovo se to odnosi na brojne gradinske lokalitete kako one s prisojne, tako i one s osojne, strane planinskog lanca Zavelima, koji kao što smo prethodno naveli, nisu uopće dosada istraživani. Iako regija Zavelima predstavlja pravi i neporecivi izrazito potencijalni poligon za bilo kakva arheološka istraživanja, neophodno je izdvojiti pojedine prirodne i prirodno-geološke osobitosti, pa i atrakcije koje ovaj tajanstveni dio Hercegovine krije. Među svima njima, gotovo bez ikakve sumnje, najveću vizualno prirodnu atrakciju, sadrži sjeveroistočni dio Zagorja s vodopadom Žukovica, terasastom udolinom oko njega, te jednom velikom pećinom zapadno od vodopada. Vodopad je sam po sebi uistinu spektakularan, i predstavljen je jednim visokim padom vodnog toka s jedne oko 30-ak metara visoke terase na tamnozeleno ovalno jezerce u njegovom podnožju. U zimskom te proljetnom periodu kad je režim podzemnih voda visok, uz dosta oborina, ispred vodopada osim zvuka kojeg stvara stropoštavanjem vode, stvara se izmaglica vodenih kapi što sveukupno proishodi jedan uistinu čaroban i bajkovit doživljaj. Nadalje, tek nedaleko od ovog vodopada, malo zapadnije na pristranku jedne stjenovite padine u oči upada relativno veliki i istaknuti otvor vrlo zanimljive pećine. Naime, osim svoje geo-reljefne atraktivnosti, ova pećina predstavlja i vrlo vrijedan arheološki lokalitet budući da su u njoj i okolo nje nađeni ostaci prapovijesnog oruđa i drugih predmeta, koji se mogu datirati čak i u neolitik. Gledajući kontekst prirodnih osobitosti Zavelima, ne smijemo zaboraviti spomenuti činjenicu da je Zavelim vjerojatno jedna od jedinstvenih planina u krškim Dinaridima s ogromnim brojem izvora pitke vode na jedinici površine. Pa su tako pojedini izvori već uređeni kao svojevrsna izletišta i mjesta susreta, poput npr.izvora Lepuh u Roškom polju. Pored brojnih izvora među kojima ima brojnih još uvijek javnosti nepoznatih i tajanstvenih izvora u prelijepima bajkovitim okruženjima, šire područje Zavelima krije isto tako brojne pećine, špilje i jame od kojih je tek mali broj poznat široj javnosti, dok je gotovo sve još uvijek neistraženo. Vrijedi napomenuti da u kontekstu špilja i velikog grad-gradina na vrhu Mošnjače obilaskom terena je utvrđena velika vjerojatnost da je prostor ispod same gradine 'šupalj' tj. postoje pojedini veći ili manji špiljsko-jamski ulazi u krševitim vapnencima podno akropolskog dijela gradine koje bi svakako valjalo u budućnosti istražiti. U pogledu biološke raznolikosti i osobitosti vrijedi spomenuti i posebni bioprovincijski smještaj planine Zavelima, pri čemu se na njegovim sjevernim padinama mogu pronaći prave visoke bukove, javorove i šume drugih pravih montanih stabala, dok se od vrha prema južnim prisojnim padinama prostiru vrlo prostrane, gotovo prašumama slične šume toploljubivih hrastova, što pokazuje činjenicu da se najviši hrastovi Europe ne nalaze na Radovanu iznad samog Posušja, već upravo ovdje na padinama sve do samih vrhova Zavelima. Te u 'moru' svih ovih prirodnih osobitosti, jednu posebno privlačnu osobitost pa i svojevrsnu atrakciju predstavljaju nalazišta raznoraznih fosilnih biljaka i životinja, s obje strane Zavelima, pri čemu se najveće bogatstvo fosilnih ostataka drevnog života krije na jugoistočnim stranama Zavelima, upravo južnije od vrhova Mošnjače i velikog prapovijesnog grada. Naime, u širokom pojasu sjeverno od Zagorja, u liniji koja se proteže sve do Podzavelima, nakon intezivne eksploatacije boksitne rude na terenu su zaostali brojni veći ili manji površinski iskopi boksita. Malo boljim i pobližim pregledom stijena koje izgrađuju okolne padine, kako u samim kopovima, tako i pored njih, mogu se pronaći brojni fosilizirani ostaci pretežito drevnih, izumrlih morskih životinja. Pa se tako upravo u neposrednom okružju ranije navedene gradine zanimljivog toponima Grad iznad zaseoka Kućetine unutar tvrđih bijelkastih vapnenaca mogu pronaći brojni ostaci tzv.rudista, pri čemu je riječ o izumrlim neobičnim školjkašima čije su ljušture bile u obliku korneta i cijevi. Ovi pomalo bizarni školjkaši izumrli su kad i dinosauri budući da se nalaze u stijenama koje datiraju iz perioda gornje krede prije više od 70 milijuna godina. No, iako su nalazi fosila rudista ovdje brojni, najveću atraktivnost nose fosili također morskih životinja u mekšim, laporovito-pjeskovitim stijenama žućkasto-smeđe boje koje datiraju iz razdoblja eocena prije više od 40-ak milijuna godina. Naime, u ovim stijenama, tj.sedimentima, posebice u blizini površinskih kopova boksita mogu se pronaći nevjerojatno brojni ostaci koralja, školjki, puževa i ostalih zanimljivih organizama koji su u to vrijeme izgrađivali jedan pravi pravcati koraljni greben u plitkom tropskom moru, koji se prostirao sve od područja današnjeg Tribistova na istoku, preko Vučipolja, zatim kroz Zagorje pa sve do Podzavelima i Vinice na zapadu. Među svim ovim fosilima puževa, školjki i koralja, vrijedi naglasiti činjenicu da je moguće pronaći uistinu ogromne primjerke drevnih okamenjenih puževa ponekad čak i s dimenzijama od preko pola metra. No, iako na prvi pogled ovaj prirodni geološko-paleontološki potencijal izgleda 'manje vrijedan' na sjevernoj roškopoljskoj strani Zavelima, riječ je samo o prividnoj varci, jer se naime ovdje prostiru izuzetno zanimljivi miocenski laporovito-pjeskoviti sedimenti s ugljenom, koji kao takvi neporecivo pokazuju da se u ovim stijenama kriju okamenjeni ostaci iz nekadašnjih miocenskih močvara i jezera, među kojima su prisutni ostaci kopnenih, danas izumrlih, biljaka, ali isto tako i ostaci velikih također danas izumrlih sisavaca poput praslonova, prajelena, prakoza, prazečeva, prakonja i sličnih sisavaca. A kao jasan pokazatelj gotovo sigurnog takvog potencijala predstavljaju vrijedni pronalasci zubiju i kostiju praslonova u gotovo istovrsnim stijenama, u nedaleko smještenoj Cebari od prije nekoliko godina. Sve u svemu, obuhvaćajući sve navedene i nenavedene arheološke i prirodne osobitosti, može se sa sigurnošću zaključiti kako je šire područje planine Zavelim jedno od najintrigantnijih i najzanimljivijih mjesta, ne samo u Hercegovini ,već u na prostoru regije.

 

Lokalno-turistički značaj i potencijal;

Svi prethodno opisani arheološki elementi, kao i elementi prirodnih i geoloških osobitosti naslućuju jedan itekako vrijedan pa i u skorijoj budućnosti, vrlo iskoristivi potencijal šireg prostora Zavelima. U jednom ranijem postu autor ovog bloga upravo je ovaj predio baš zbog ovakvog potencijala prozvao kao svojevrsni 'Geoarheo-park Zavelim'. U općenitom smislu ovo područje se slobodno može zvati i tretirati kao takvo, budući da je odsada obogaćeno sa spoznajom o postojanju jednog izrazito moćnog prapovijesnog grada, pravog megalopolisa, starog možda i preko 3000 god., te pozicioniranog na istočnom segmentu vršnog pojasa Zavelima omeđenog vrhovima Velika i Mala Mošnjača. Ovaj, dosada i javnosti i struci nepoznati, arheološki lokalitet itekako sadrži jedan vrlo iskoristiv potencijal u rekreativno-turističkom smislu. Naime, s obzirom na sve prisutne arhitekturalne ostatke te na sami reljefni položaj ovog prapovijesnog grada, ovo magično i prelijepo prije svega prirodno mjesto, moglo bi se 'sutra' iskoristiti i urediti kao jedno od krajnjih točaka planinarskih ruta ili kroz vid svojevrsne nove planinarske staze. Upravo sve veći i veći broj osoba koje se odlučuju baviti planinarenjem, pri čemu se čak u zadnje vrijeme u ovim našim brdsko-planinskim hercegovačkim područjima javio fenomen pravog masovnog planinarenja, pokazuje jedan ekstra potencijal da se upravo kreira, oformi, a potom i uredi jedna ili više planinarskih staza s postavljenim oznakama ali i opisima usputnih arheoloških i prirodnih osobitosti, na dijelu terena od Roškog polja sa sjevera, te od Zagorja s juga, pa sve do vrha Mošnjača i krajnjeg uspona na moćnu akropolu ilirskog megalopolisa - velike prapovijesne gradine na Mošnjači. U biti, najveći i itekako realno ostvarivi lokalno turistički potencijal čitavo područje Zavelima nosi upravo kroz planinarenje, s tim da vrijedi spomenuti i paralelnu mogućnost biciklističke ponude i rekreacije kroz stvaranje određenih biciklističkih ruta, uzduž i poprijeko Zavelima. Stoga, svi stanovnici sela oko mistične i moćne planine Zavelim mogu biti ponosni na ogromnu vrijednost koju baštine kako od prirode tako i od pravih svojih predaka Ilira Delmata koji su sagradili brojne kamene gradove među kojima je najveći i najinrigantniji veliki kameni grad na Mošnjači - pravi izgubljeni grad Delmata u planinama - delmatski 'Machu Picchu'.

Današnji stanovnici zap.i sjzap.Hercegovine, Imotske i Sinjske krajine nemaju nikakve veze sa 'doseljenim' Slavenima u 6 st., ali imaju sa Ilirima jer nose izvorne ilirske pradelmatske gene starije od 10 000 godina;

Slijedom prethodno opisanih činjenica, kao i logike svih kasnijih vremenskih događanja koji su se dogodili na povijesnoj pozornici ovog kraja, a posebice s prvim pojavama vojne ekspanzije rimljana na ovom području, postaje moguća i još jedna druga vrlo tajnovita mogućnost; da li je ustvari delmatskih centara - tj.Delminija bilo više, gledajući period od rane bronce pa do prvih godina nove ere, a ne samo jedan centar kako je to uzeto 'zdravo za gotovo' bez ikakvih detaljnijih istraživanja, te što se nadalje uči u svim školama, i na arheološkim fakultetima? Kad bi ova mogućnost, koja je vrlo lako izvjesna, bila istinita, odnosno objektivna činjenica, u tom slučaju, gotovo bez ikakve dileme - gradinu na Mošnjači možemo smatrati, jednim od tih prvotnih i najvećih Delminija. Ova vjerojatnost postaje time veća čim pogledamo činjenicu da antički pisci i povijesničari (Strabon, Apijan, Flor, Ptolomej) ustvari nisu uopće znali, odnosno nisu imali pojma - koji je bio glavni centar prapovijesnog naroda sjeverozapadne Hercegovine i zaleđa srednje Dalmacije, tj. Delmata ili Pradelmata - tijekom brončanog doba, puno prije negoli su uopće rimljani i grci 'primirisali' ovim područjima gdje su izvorni Delmati živjeli u kontinuitetu čak još od ranog neolitika prije više od 10 000 godina, što je u velikoj mjeri dokazano recentnijim genetskim biomolekularnim istraživanjima u kojima je pokazano kako današnji stanovnici zapadne, sjeverozapadne Hercegovine, Imotske te Sinjske krajine u 'svojoj krvi' imaju više od 60 % tzv.dinarskog haplotipa I1b koji je, što je najzanimljivije pokazan kao autohtoni genetski biljeg upravo na ovom dijelu Europe više od 11 tisuća godina. A da, bar u slučaju stanovnika zap.Hercegovine, Imotske i Sinjske krajine, nema govora o doseljavanju ili dolasku niti Ilira niti Slavena izvana na ovo područje, odnosno drugim riječima prevedeno - da je isti narod, isto stanovništvo, ista krv - na navedenom području prisutna tisućama godina kontinuirano kao pravi autohtoni narod kroz čitav eneolitik, brončano i željezno doba sve do danas, kristalno jasno pokazuje jedan originalni znanstveni rad objavljen u časopisu za molekularno-biološka istraživanja jednog od najprestižnijih svjetskih fakulteta - onog u Oksfordu. Ovom prilikom sve one koji još ne razumiju prethodno rečeno, ili pak sve one koji sumnjaju u ovo mogu podrobno pročitati ovaj rad s Oksfordskog sveučilišta, uz posebno usmjerenu pozornost na mapu br.A unutar slike 3 (Fig.3), te diskusiju rezultata 
http://mbe.oxfordjournals.org/content/22/10/1964.full.pdf+html. Dakle gotovo sigurno možemo zaključiti kako porijeklo današnjih slavenskih naroda, ali i prapovijesnih odnosno ilirskih naroda, ovog prostora nije uopće izvanjska, niti je riječ o ikakvih doseljavanjima tijekom bronce, željeza ili pak tijekom srednjeg vijeka u vidu danas jasno pokazano lažne, nametnute i apsolutno neodržive teorije o dolasku Slavena u 6 stoljeću, temeljem čega pravi izvorni, iskonski i autohtoni narod ovog dijela Dinarida ne trebamo zvati niti jednim drugim imenom doli imenom Iliri.

 

Prizor koji u potpunosti odgovara i dočarava zapisani antički navod od Strabona - da je prostor Delmiona polje za ispašu ovaca - idilično stado ovaca pase neposredno ispod jugoistočnih strana ilirskog grada na Mošnjači - mogućeg izvornog Delmiona

Druckversion Druckversion | Sitemap
© Ped-Zavelim