Povijest Roškog Polja

Premda je pomalo divljačno, metereološki surovo i podosta hladno, Roško je Polje rijetko viđen biser nedirnute prirode i nepatvorene ljepote. Užitak je to za srce i dušu, istinskih zaljubljenika u prirodu i pravi je raj za strastvene planinare i ljubitelje prirode. Roško Polje (Kotlina, polje i župa), smješteni su između planina Midene na sjeveroistoku i Zavelima na jugozapadu. S juga se, dakle, u pravcu zapada diže Zavelim visok 1346 m, zatim livački veliki brijeg (1044m), Mošnjača (1190 m) i Debelo brdo (1140m). Na sjeveroistoku je Midena planina (1221 m) a kotlinu sa sjeverne i sjevernozapadne strane zatvara prostrana visoravan (950-1000 m visoka). Samo polje pruža se od zapada prema istoku. Otvoreno je prema Duvnu i Vinici, dugačko je oko 7,5 km ali je vrlo usko. Premda se navodnjava atmosferskim oborinama a odvodnjava ifiltracijom (voda se gubi kroz šuplju krečnjačku podlogu), polje je plodno, pogodno prije svega za stočarstvo, te uzgoj svih vrsta žitarica i krompira. Zbog svega toga Roško je Polje bilo vrlo naseljeno. Kad smo već kod povijesti, valja kazati da je Roško Polje jedna od najstarijih duvanjskih župa čije se ime spominje još u XVI st. Veliki ratovi XVII st. gotovo su istrijebili stanovništvo tako da je, prema zapisima biskupa Dragičevića, došlo do pripojenja župi Duvno. No, ne zadugo. Već 1758 Roško Polje postaje ponovno samostalnom župom a katolički se puk na svoja pradjedovska ognjišta masovnije počinje vraćati početkom XVIII st. Prema pisanim dokumentima i povijesnoj građi, najveće naselje, župa i cijeli kraj, ime su dobili po srednjovjekovnoj utvrdi Rog. Srednjovjekovni utvrđeni grad Rog, naime, spominje se prvi put još davne 1444 god. Ostaci mu se još mogu vidjeti podno Zavelima, a u blizini je i zavjetna crkvica podignuta u spomen na zaštitnika župe Sv. Ivana. Burna povijest XX stolječa uvelike je izmijenila sliku i život Roškog Polja. Ratovi su odnijeli na stotine mladih života, a škrta zemlja i bezdušne komunističke vlasti natjerali su ovdašnji puk da polovinom stoljeća krene u nezapamćen egzodus. Selilu su tako Rožani od Tomislavgrada i Hrvatske, preko Zapadne Evrope i Amerike, pa sve do novog Zelanda i daleke Australije. U kratkom su vremenu nekad živa i napučena sela gotovo opustjela. Kao ilustraciju iseljeničke katastrofe spomemimo samo podatak da je u župi 1962 živjelo 3085 ljudi, a godine 2000. tek njih 896. Komunistička vlast nije podržavala bilo kakav razvitak kraja, tako da je u gospodarsko-tehnološkom smislu Roško Polje sve vrijeme živjelo kao i prije stotinu godina. Egzistencijalni napredak, međutim, svom su kraju donijeli brojni “Gastarbeiteri” koji su zarađenim novcem oplemenili imanja i na pradjedovskim ognjištima sagradili velike lijepe obiteljske kuće. No, koliko god je takav odnos vlasti otežavao život žiteljima Roškog Polja, planirani izostanak gospodarsko-tehnološkog razvitka sačuvao je ljepotu i čistoću prirode. Na toj činjenici, dakle, planinarska udruga “Zavelim” gradi svoje planove za budućnost.

Za one kojima znanja nikad dosta.....

Roško Polje je naziv za malo poljce, koje je odvojeno od duvanjskog polja, ali njemu vrlo blizu i s njim povezano kroz čitavu povijest. župu i područje Roška Polja sačinjava nekoliko sela ili zaselaka: Roško Polje, Krnjin, Hambar, Kosica, Vranjače, Vojkovići, Radoši, i Zaljiće, Polje je okruženo niskim planinama: na jugu Zavelimom, Livačkim brijegom, Mošnjačom, i Debelim brdom, na sjeveru Midenom, a na sjeverozapadu prostire se visoravan visoka 950-1000 metara. Polje je dugo 7,5 km, ali je vrlo usko. Površina mu je 6,6 km². Zanimljivo je da ovoj župi pripada i nekoliko kuća iz posuškog sela (i župe) Zagorje: Gašpari na lijepom vrelu i vodopadu Žukovice.

U posljednje vrijeme sva roškopoljska naselja obilježena su strahovitim iseljavanjem, tako da je danas ova župa jedna od najraseljenijih. Na području današnje župe živjeli su već drevni Iliri, a nakon njih i Rimljani. Osobito pak značajno Roško Polje postaje u srednjem vijeku, kada zbog svoje snažne utvrde Roga (po čemu je i dobilo ime) postaje glavnim gradom župe Duvno. U Rogu stoluju najkasnije od početka 15 stoljeća duvanjski gospodari iz plemićke obitelji Semkovića. Nakon dolaska Turaka zbog istog strateškog položaja Roga i oni ovdje imaju vrlo važno uporište.Tu se 1519. nalazi jedna turska vojna posada, kojoj je na čelu stajao dizdar.

Početkom 18. stoleća tu će biti osnovana i Roška kapetanija (oko 1706-1711.) U crkvenom pogledu potpuno je izvjesno da je Roško Polje još prije dolaska Turaka bilo katolička župa, makar o tome nemamo sačuvanih povijesnih izvora. No najbolji svjedok da je tomu bilo tako jest stara crkva S, Ivna Krstitelja, koja je preživjela turska razaranja iz prvih stoljeća okupacije. Bila je sačuvana i u dobrom dijelu 17. stoljeća, kako to bilježe makarski biskupi koji su tim krajem prolazili za svojih pastoralnih pohoda. Konačno biskup Lišnjić opisuje crkvu kao srušenu, tvrdeći da da su je srušili Turci (prije 1670.).
No i nakon toga na oltaru polusrušene crkve biskupi će slaviti svete mise i obavljati druge vjerske obrede. Roško Polje se i u nekim izvješćima s početka 17. stoljeća (Bartol Kačić) spominje kao jedna od dviju katoličkih župa na području Duvna. Vrlo je važno spomenuti da se zbog političkog položaja Roška Polja, kao „glavnog grada“ na duvanjskom području, neko vrijeme čak i sama Duvanjska biskupija u službenim crkvenim dokumentima naziva Roškom biskupijom. No biskupi koji su imenovani roškim biskupima nikada se nisu pojavili u svojoj biskupiji, pa ovaj naslov možemo shvatiti samo kao formalni, a nikako ne kao i stvarni. Već prije sredine 17. stoljeća Roško Polje gubi svoje značenje kao sjedište jedne od duvanjskih župa (kroz to je vrijeme sjedište duvanjske župe bilo u Lipi, Kongori, Mandinu Selu, Brišniku, Bukovici), da bi konačno godine 1758 bila uspostavljena samostalna župa Roško Polje u koju je uključena i Vinica. Najvjerovatniji razlog za odcjepljenje Roška Polja leži u tome što je to područje redovito kroz tursko razdoblje bilo najnapučenije u odnosu na čitavi duvanjski kraj. Nakon gotovo 130 godina zajedničkog hoda, od Roška Polja će se odcijepiti nova župa Vinica (1886). Od tada do danas župa je u svojim sadašnjim granicama, kakve su naprijed navedene

 

O prvim desetljećima samostalne župe Roško Polje (od 1758) sačuvano je vrlo malo povijesnih svjedočanstava. Sigurno je jedino da su roški župnici vec tada imali svoju malu slamnatu župnu kuću. Prema jednom podatku fra Petra Bakule o požaru u kojem su izgorjele župne matične knjige (one su u Bakulino vrijeme postojale sačuvane počev od g. 1773.), možemo zaključiti da je ta slamnata kuća izgorjela upravo te 1773 godine. Ta je kuća bila izgrađena na mjestu današnje župne kuće, na zemljištu koje je franjevcima darovala katolička obitelj Višić. Potom je zacijelo bila izgradena nova strijata kuća, o kojoj međutim u dokumentima nama nikakva spomena.

 

Bakula je zapisao samo to da je godine 1928 solidnu kuću sagradio mnp. Tadija Čalić, svjetovni svećenik kojemu je uprava župe bila povjerena od franjevačkog samostana u Sutjesci, jer je župa Roško Polje (za razliku od čitavog Duvna) bila povjerena sutješkom distriktu

Ta treća po redu župna kuća u Roškom Polju (jer su valjda, župnici negdje stanovali i između 1773 i 1828.) iz 1828 godine doista je bila solidno izgrađena, ali je ipak zbog teških prilika već krajem 19. stoljeća bila gotovo ruševina. Tako je župnik fra Andrija Knezović godine 1880 potpuno obnovio na istome mjestu i na istim temeljima. Takva če služiti roškim župnicima kroz sljedećih gotovo 100 godina.Tek godine 1970 ta će kuća biti porušena da bi tu bio podignut novi, lijepi, prostrani i udobni župni stan.
Nova je kuća bila dovršena 1974 godine za župnikovanja fra Rade Dragičevića. Radovi su obavljeni dosta kvalitetno i kuća zadovoljava sve župne i i župničke potrebe. Prije toga 1966 godine fra Alojzije Sesar izgradio je odmah ispod župne kuće jednu novu kuću koja služi kao vjeronaučna dvorana. Fra Petar Bakula bilježi da su u njegovo vrijeme u župi postojale dvije crkve: jedna u Rošku Polju, a druga u Vinici. Obadvije su izgrađene 1858 godine ponajviše zalaganjem tadašnjeg župnika fra Petra Kordića. Crkva u Rošku Polju bila je duga 16 a široka 8 lakata (oko 12 i 6 metara). Ne treba naravno ni pomišljati da je ta crkva sličila današnjim suvremenim crkvama: bila je vrlo mala i pokrivena slamom.Svojoj je svrsi služila kroz više od 60 godina: tada će biti porušena.

Uz nju je vezana jedna zanimljivost. Župnik fra Petar nabavio je 1858 godine za crkvu jedno zvono, prvo ili jedno među prvima u čitavoj Hercegovini.To zvono, iako je bilo teško svega 9 kg, imalo je i veliku simboliku: ono je najavljivalo dolazak boljih vremena i oslobođenja od Turaka. Stoga su domaći i okolni Turci bili ogorčeni što to zvono zvoni kako bilježi fra Petar Bakula. “U ono je doba kod Turaka bila uobičajna riječ:`Znaj Vlaše, da ovdje zvono ne zvoni". Drugo mnogo veće zvono nabavio je fra Bono Šarić 1902-1904). Ono je 1905 godine za župnika fra Metoda Miletića bilo postavljeno na drveni zvonik, koji se nalazio na pročelju crkve.

 

Od te stare slamnate crkve fra Petra Kordića te zvonika fra Bone Šarića do danas su ostale sačuvane barem fotografije. Najstarije zvono u Hercegovini, koje je prozvonilo 1858 sačuvano je do danas. Budući da je stara strijata crkvica doista bila nedostojna da se u njoj obavlja služba božja, a bila je več i oronula, župnik fra Anđeo Glavaš odlučio je sa župljanima sagraditi novu crkvu.

Crkva je sagrađena 1924 godine od lijepo klesanih kamenih blokova. Iste je godine crkva bila zatvorena i pokrivena. Iste te godine fra Anđeo je sa župljanima izgradio i skladnu crkvicu u Vojkovićima, također od kamenih klesanih blokova, koja za tu svrhu služi do danas. Župnu pak crkvu u Rošku Polju uređivao je župnik fra Šimo Ančić u razdoblju od 1928 do 1938 godine: uredio je unutrašnjost (strop je oslikao livanjski slikar Vlado Marković), popločao crkvu miljevim pločama, nabavio novo zvono teško 281 kg (fra Bonino je tijekom prvog svjetskog rata bilo oduzeto i preliveno za topovsku hranu) kupio lijepi kameni oltar u Splitu. Kako je međutim i ta crkva kao i ona slamnata prije nje imala samo vanjski drveni zvonik, to su župljani sa župnikom fra Alojzijem Sesarom odlučili izgraditi betonski veličajan zvonik. Ta je ideja ostvarena 1966 godine. Zvonik e izgrađen uz desnu stranu na pročelju crkve. S njega zvono odzvanja Roškim Poljem sve do danas.

Medutim crkva uz koju je zvonik izgrađen više ne postoji. Budući da je u to vrijeme župa narasla do najvećeg broja župljana u povijesti, crkva je postala premalena za toliki puk. Kako je crkva tijekom drugog svjetskog rata bila stradala i zbog nemogućnosti da se u poratnom razdoblju barem prekrije razrušeni krov, stalno je vlažila i postojala sve trošnijom. Iako je krovna konstrukcija mijenjana dva puta u kratkom razdoblju (1954 i 1960), ipak to nije moglo zaustaviti propadanje crkve. Uza sve to, za imovnu moć župljana, koja je tih godina započela snažno rasti, crkvica je bila vrlo neugledna.

Pripremne radove za novu, veču i ljepšu črkvu započeo je fra Rade Dragičević 1974 godine po dovršetku nove župne kuće. U tu je svrhu miniranjem uklonjena kamena litiča iznad črkve te je izvezeno oko 1000 m² zemljišta. Radovi na samoj črkvi otpočeli su sredinom 1979g odine. No župnik fra Ante Ivankovič več je na Novu godinu 1978 najavio početak izgradnje nove črkve. S rušenjem stare črkve započelo se 25 svibnja 1979 godine. Lijepi su kameni blokovi stare črkve sačuvani: poslije če biti iskorišteni za bočne zidove nove črkve. Projekt nove črkve izradio je fra Pijo Nuič, hercegovački franjevač i arhitekt.

 

Širina crkve je 15,5 m, a dužina 28,5 m. Betonske i kamene radove obavili su zidari iz Prološča. U 1980 godini postavljeni su prozori i električna instalačija te toplinska žbuka. U pod je ugradeno grijanje, a prekriveno je posuškim kamenim pločama. Iste godine podignuta je i krovna konstrukcija te na nju postavljen bakreni krov, a iznutra je obložena drvetom. Potom su postavljena drvena vrata na črkvu, a onda i lijepe drvene klupe. Godine 1981 proradilo je i podn o čentralno grijanje. Naredne godine postavljeno je i ozvučenje. Poljepšavanje unutar črkve kao i dvoriš ta oko nje nastavljeno je u sljedečim godinama. Dvorište je tako ogradeno kamenim zidom, ureden je lijepi travnjak sa zimzelenim stablima te iskopana čatrnja za zalijevanje travnjaka i sadniča. Takoder je asfaltiran prilazni put do do črkve i izgradeno je parkiralište u blizini župne kuče. Uljepšavanje unutrašnjosti črlkve dovršeno je 1986 godine. Naime liturgijski predmeti u črkvi načinjeni su prema predloščima drevnih spomenika iz ranohrvatske romantike. Idejni tvorač toga pothvata bila je umjetniča Alojzija Ulman, koja je sama izradila makete oltara, svetohraništa, ambona, sjedala i krstioniče. Veliki drveni križ i križni put izradili su supružniči Karolina i Petar Miklušič.

Na spomeniku se nalazi hrvatski grb, imena 37 poginulih vojkovljana za hrvatsku slobodu. Uklesana su na spomenik i ova dva teksta. 20 Srpnja 2002 fra Vinko Kurevija blagoslovio je spomenik kojeg su vojkovljani podigli u čast svojim poginulima u drugom svjetskom ratu.

 

 

"jer su bili Hrvati,

jer su voljeli Hrvatsku,
jer su žudili za slobodom,

umrli su i vječno žive,
jer smrt ništa ne može onima

koji život svoj dadnu

za brata svog,

za Boga obitelj i dom.
Za narod svoj

i Domovinu"

 

"U znak sječanja na žrtve terora prode pola stolječa, ne saznadosmo za vaše grobove, zasigurno nečomo nikada
ni saznati. Kučnu tren slobode da vam vaša bližnja i daljna
rodbina sagradi spomen obilježja na vašoj rodnoj grudi zemlje.
Vojkoviči, 20.07.2002. Župa Roško Polje"

Na mjestu najstarije crkve u Rošku Polju, one Svetog Ive na groblju ispod Zavelima izgradena je još 1913 godine nova črkvica za župnikovanja fra Venčela Bašica. Nalazila se u groblju na mjestu drevne črkve , ali više nije služila kao župna nego samo kao zavjetna. I ona je bila od kamenih klesanih blokova.
 

No vremenom je postala vrlo neugledna i ruševna pa je srušena, a na istom je mjestu izgradena skladna crkviča prema načrtu fra Pija Nuica. Črkvica je betonska, vrlo je svijetla i ugledna za oko. Sagradena je 1974 godine.

Sada konačno župa ima dovoljno lijepih i prostranih črkava, kakvih nije imala nikada u svojoj povijesti. Nažalost, sve ih manje ima tko posječivati, jer je iz ove župe otišao u svijet veliki iseljenički val uglavnom mladih i zdravih ljudi i čitavih obitelji.Več je spomenuto da je upravo Roško Polje tijekom čitavog turskog razdoblja bilo daleko najnapučenije mjesto u duvanjskom kraju. Najvjerovatnije je uzrok tome bila nepristupačnost i zabačenost mjesta a mogučnost i snošljivost muslimanskog gospodara Roga prema katoličkom pučanstvu. Vjerovatno je da početkom 18 stolječa nakon velikog bijega katolika preko Turske graniče u Dalmačiju, u Rošku Polju nije bilo nikoga, je bilo ostalo samo nekoliko katoličkih obitelji. Ipak, prema prvome sačuvanom popisu pučanstva (biskupa Dragicevica) iz 1741 godine Roško Polje je najnapučenije: u 41 obiteljskoj zadrugi živi čak 461 žitelj. To znači da je po jednoj obitelji bio prosjek više od 11 članova. Prema novom popisu pučanstva (Biskupa Bogdanovica) iz 1768 godine opet je Roško Polje neusporedivo najnaseljenije duvanjsko mjesto: u 57 katoličkih kuca živjelo je žitelja. Upravo je tako veliki broj žitelja uzrokom da se 1758 Roško Polje odčijepilo od župe Duvno i s Viničom postalo samostalnom župom. U oba sela tadašnje župe Roško Polje živjelo je te 1768 godine 1127 žitelja.

 

Biskup Miletič u svom izvješču 1813 piše kako kako u Rošku Polju živi 736 žitelja te u Viniči još toliko što znači u čitavoj tadašnjoj župi ukupno 1472. Za godine 1844 podatke je prikupio tadašnji roški župnik fra Dominik Brkič. Nabraja dva sela: Roško Polje (55 kuča sa 469 žitelja) i Vojkoviče (30kuča sa 186 žitelja). Ukupno na području današnje župe živjelo je tada 655 žitelja u 85 kuča. Petnaestak godina potom u samom Rošku Polju živjela su 904 žitelja. Godine 1882 u župi je živjelo 1108 župljana dok je u Viniči bilo još dodatnih 952 župljana.. Na području župe u to vrijeme živjela je jedna jedina muslimanska obitelj.

Vinica se odvaja od Roška polja 1885, te je nakon nekoliko godina župa brojila 1525 žitelja. Godine 1903 u župi su bile 204 katoličke obitelji; župljana 1777 od čega muških osoba 919 te ženskih 858, bračnih parova 335, brakova bez dječe 5, udovača 49, udoviča 41, pismenih 37. U sljedečih dvadesetak godina unatoč strašnom ratu 1914-1918 broj se žitelja naglo povečao. Tako je brj žitelja 1917 godine iznosio 2174. Broj župljana je rastao iz godine u godinu da bi največi broj dostigao 1962 čak 3085 župljna. Vrlo zanimljiv popis napravio je fra Mutimir čorič 1944 godine. U njemu donosi prečizne podatke ne samo o pučanstvu nego i o mnogim drugim pokazateljima. Taj popis ovdje prenosimo u najgrubljim črtama. Fra Mutimir nabraja u župi sedam sela sa čak 21 zaseokom u kojima živi 68 prezimena. U župi žive isključivo katoliči: 2960 žitelja u 437 kučanstava. Evo bližih podataka:Biskup Miletič u svom izvješču 1813 piše kako kako u Rošku Polju živi 736 žitelja te u Viniči još toliko što znači u čitavoj tadašnjoj župi ukupno 1472. Za godine 1844 podatke je prikupio tadašnji roški župnik fra Dominik Brkič. Nabraja dva sela: Roško Polje (55 kuca sa 469 žitelja) i Vojkoviče (30 kuča sa 186 žitelja). Ukupno na području današnje župe živjelo je tada 655 žitelja u 85 kuča. Petnaestak godina potom u samom Rošku Polju živjela su 904 žitelja. Godine 1882 u župi je živjelo 1108 župljana dok je u Viniči bilo još dodatnih 952 župljana.. Na području župe u to vrijeme živjela je jedna jedina muslimanska obitelj. Viniča se odvaja od Roška polja 1885, te je nakon nekoliko godina župa brojila 1525 žitelja. Godine 1903 u župi su bile 204 katoličke obitelji; župljana 1777 od čega muških osoba 919 te ženskih 858, bračnih parova 335, brakova bez dječe 5, udovača 49, udoviča 41, pismenih 37.

 

U sljedečih dvadesetak godina unatoč strašnom ratu 1914-1918 broj se žitelja naglo povečao.Tako je brj žitelja 1917 godine iznosio 2174. Broj župljana je rastao iz godine u godinu da bi največi broj dostigao 1962 čak 3085 župljna. Vrlo zanimljiv popis napravio je fra Mutimir Čoric 1944 godine. U njemu donosi prečizne podatke ne samo o pučanstvu nego i o mnogim drugim pokazateljima. Taj popis ovdje prenosimo u najgrubljim črtama. Fra Mutimir nabraja u župi sedam sela sa čak 21 zaseokom u kojima živi 68 prezimena. U župi žive isključivo katoliči: 2960 žitelja u 437 kučanstava. Evo bližih podataka:

selo

kuća

žitelja

nazočni

nepismeni

Vojkoviči

81

617

545

545

Radoši

31

185

165

145

Hambar

76

543

449

418

Roško Polje

146

936

700

660

Zaljuče

31

193

144

135

Krnjin

48

317

214

206

Vranjače

24

169

134

151

Ukupno

437

2960

2351

2260

Od nenazočnih u selu, 236 su bili vojniči (gotovo 10% pučanstva, dok ih je samo 16 radilo u državnim službama. U srednjim i višim školama bilo je tek 6 osoba (neki od njih na bogosloviji), dok su iz župe bila trojiča živučih svečenika. Veliki je broj sakatih osoba, čak 56, ali osobito zabrinjava broj nepismenih 2260 ili 76%. Na području župe seljači su držali 301 konja, 1113 krava, 5573 ovče te 906 koza i 180 svinja. Kuča i štala bilo je 778, 337 ih je bilo prekriveno črijepom ili pločama, 5 eternitom, a 436 slamom.

Na području čitave župe bilo je ukupno 528 vočaka. No isto tako upravo brojke neumoljivo govore o velikom padu broja žitelja u ovoj župi. Iseljavanje počinje več krajem 1960-ih godina, a snažno se nastavlja tijekom 1970-ih i pogotovo 1980-ih.


Danas je župa stara preumorna od teške proslosti, samo stariji i nemočni. Tako se župa za samo desetak godina smanjila za više od tisucu župljana. Godine 1975 župa je imala 2080 clanova, desetak godina kasnije 1987 u zupi je bilo 1769 žitelja. Te godine broj rodenih i umrlih bio je jednak: po 22.

Prema najnovijem popisu iz siječnja 1999 godine u župi ima 1519 župljana u 272 obitelji. Medutim od toga broja trajno u župi boravi tek 827 žitelja, dok ih je u inozemstvu 692 za koje se barem pretpostavlja da če se jednom vratiti u župu. Evo detaljnog izvjesča prema zaseočima.

selo

obitelji

žitelja

muških

ženskih

inozemstvo

Krnjin

26

76

39

37

110

Vranjaèe

5

8

3

5

2

Zaljuče

9

23

12

11

18

Kosiča

37

132

63

69

99

Hambar 1

36

107

50

57

111

Hambar 2

31

129

55

74

63

Pavloviči

6

22

112

10

21

Radoši

28

77

28

49

66

R.Polje

41

137

65

72

96

Vojkovièi

49

109

45

64

74

Žukoviče

4

7

3

4

32

SVEGA

272

827

375

452

692

Zbog več spomenutog problema sa župnim maticama, od kojih su neke uništene, dijelom uništene ili pak teško dostupne, potpune podatke o broju krštenih, umrlih i vjenčanih možemo pratiti tek od 1918 godine. Pa ipak na temelju nekih nagorenih matiča može se zaključiti barem približna brojka krštenih ili umrlih u odredenim vremenskim razmačima. Ponajprije na temelju kopije Matiče krstenih 1763 - 1776 uspjeli smo s približnom tocnošču dobiti broj krštenih za svaku godinu. Tako je 1763 godine kršteno 12 dječe. 1764 30, 1765 48 itd. U razdoblju od 1763 do 1776 kršteno je ukupno 710 dječe.
Kopija Matiče umrlih 1758-1809 kaže kako su u tih prvih 50-ak godina u župi ukupno preminule 7792 osobe. Prema kopiji nagorjele Matiče umrlih 1835-1900 proizilazi da je u tih 75 godina života preminulo 1038 osoba, sto znači da je u župi godisnje umiralo u prosjeku oko 15 osoba.

Prema sačuvanoj kopiji Matice vjenčanih 1809-1838 vjenčano je 408 parova, sto znači oko 13 svake godine. Nažalost ovi sačuvani podatči nisu valjani svjedoči starosti župe Roško Polje, jer podatke u čjelini sačuvane imamo tek od 1918 godine. Od tada do danas najviše dječe u jednoj godini rodeno je 1926, njih 127. A u poratnom razdoblju od 1953 tada je rodeno i kršteno 112 dječe. Drastični pad broja rodenih u župi započinje od početka 1980-i godina, da bi godine 1993 dosegao najnizu tocku; te je godine rodeno tek 9 dječe, najmanje u povijesti župe. Naviše župljana umrlo je tijekom drugog svjetskog rata ( od kojih je veliki dio pobijen tijekom rata i poraca od komunistickih zlikovaca). Tako je 943 godine u župnoj Matici umrlih ubilježeno 107 osoba, 1945 103 osobe, a da su svi pobijeni upisani, brojka bi bila mnogo veča. Najmanje župljana preminulo je 196 godine samo 13. Prirodni prirast bio je izrazito visok u dva poratna desetljeca, a vrhunac je dosegnuo 1954 godine tada je u župi bilo 79 više rodenih nego umrlih. Sličan je prirast bio i 1960 dok je 1953 kao i predratne 1926 iznosio 77. Najmanji je prirast bio ratne 1943,: umrlih i pobijenih te je godine bilo za 53 vise od rodenih. A u neratnim godinama najniži je bio 1993,: 18. Inače je tragičan podatak da od 1987 do danas ni u jednoj godini prirast nije bio pozitivan. Najviše je vjenčanih, kao i u svim drugim župama bilo poslije prvog svjetskog rata: 45parova. Tome se broju primakla poratna 1965 godina, vjenčana su 44 para. Ratne 1945 vjenčano je samo 5 parova, a rekord je potukla 1996 godina kada su vjenčana samo 4 para. Iz ovoga se vidi kako je iznimno veliki broj rodenih bio u predratnim desetlječima (1918-1940), kada je za deset godina radano više od 1000 dječe. Veliki je broj rodenih u desetlječu 1951-190, a onda se počinje smanjivati, da bi u našim danima doživio tragediju: u desetlječu 1981-1990 rodeno je gotovo 4 puta manje dječe nego 1931-1940. U zadnjem desetlječu prošlog stoječa i tisuclječa ta če se brojka umanjiti dvostruko. Prirast je največi u desetlječu 1951-1960, što je posljediča velikog nataliteta, ali jos više smanjene mortalitetne stope. Prirast 1981-1990 je gotovo 8 puta manji od onoga 1951 - 1960. A što tek reči za posljednje desetlječe, kada je prirast 74. Sve ove brojke su uzrokovane negativnim promjenama u župi, nastale nezaustavljivim iseljavanjem pučanstva.

Tako vidimo da je 1940 rodeno na tisuču žitelja gotovo 40 dječe dok je 1998 rodeno tek 8 dječe. Zanimljivo da u župi stopa smrtnosti raste zbog sve veče starosti župe, dok je prirast 1940 iznosio 27% 1998 pao je na -6%.

Župniči župe Roško Polje

Fra Rafael iz Vareša

1763-1764

Fra Metod Miletič

1904-1905

Fra Franjo Bladič

1764-1765

Frau Marko Barbarič

1905-1906

Fra Bono Maricevičiz Haljiniča

1765-1767

Fra Veselko Milas

1909-1912

Fra Ivan Mijič iz Vareša

1767-1768

Fra Venčel Bašič

1912-1914

Fra Ivan Ilič

oko 1768

Fra Pio Knezovič-Bago

1914-1915

Fra Ante Tustonjič

kapelan za viniču

Fra Blaz Jerkovič

1915-1916

Fra Šimun Pilipovič

1768-1771

Fra Žarko Pehar

1916-1920

Fra Stjepan Batvič

1771-1776

Fra Ciril Ivankovič

1920-1921

Don Grgo Nevistič

oko 1776

Fra Andeo Glavas

1921-1926

Fra Petar Maroevič

1790-1791

Fra Rafo Prusina

1926-1928

Fra Bonaventura Kmetovič

do 1805

Fra Šimo Ančič

1928-1943

Don Tadija Calič

oko 1828

Fra Mutimir Corič

1943-1948

Fra Juko Dilber

1840-1842

Fra Inocent Penavič

1951-1955

Fra Ilija Janjič

1842-1843

Fra Rade Granič

1955-1958

Fra Dominik Brkič

1843-1848

Fra Alojzije Sesar

1958-1967

Fra Grgo Dragičevič

1848-1854

Fra Rade Dragičevič

1967-1977

Fra Petar Kordič

1854-1859

Fra Ante Ivankovič

1977-1984

Fra Mate Corič

1859-1864

Fra Marko Dragicevič Ml.

1984-1989

Fra Ilija Zelenika

1864-1866

Fra Jozo Jolič

1989-2000

Fra Stjepan Naletilič

1866-1871

Fra Mladen Sesar

2000-2001

Fra Ante Luburič

1871-1880

Fra Vinko Kurevija

2001-

Fra Andrija Knezovič

1880-1887

 

 

Fra Ante Karacič

1887-1891

 

 

Fra Metod Miletič

1891-1902

 

 

Fra Bono Šarič

1902-1904

 

 

Druckversion Druckversion | Sitemap
© Ped-Zavelim